MOJE SEOSKO DJETINJSTVO

piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice

Ljeto, odlazak na polje na  drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali  grmovi, raskošni kao seoske mladenke.

Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.

Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se.  Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.

Ima ljeta kad tjednima iščekujemo kišu. Biljke su sparušene, skvrčene, klonule. Pas diše otvorene gubice, iz usta mu visi isplažen jezik boje lososa. U kući svako malo prasne svađa (što u mojoj koleričnoj obitelji ima konkretno značenje) i riječi izlijeću iz usta kao zmijolike munje.

Šmugnem van: kokoši su se ukopale u rupe od pijeska, a iz pljevnjaka dopire suh, brašnast miris, poput paljevine. Onda, bez najave, odjednom zabubnja po krovu: graškasto, bobuljasto, orašasto, krupnozrni prašumski tamtam, sto ludih bubnjeva u istom trenu: nešto što odzvanja divlje, animalno, apokaliptično.

Moji razvlače žitnjaru po vrećama, okna se s treskom zatvaraju, rublje kisne, prelijeva se bujica preko rubova oluka, šljapkaju čizme, skviče prasci, pucaju napete mahunarke, svuda se čuje usrkavanjem klokotanje, bumburenje ogromnih mjehura (“Još bude padalo, celu noč”), scena je neopisiva.

Vibriraju mi prsti od tih mesmeričkih, tapkavih dodira iz svemirskih visina, a onda povuku mene i ruku ispruženu s trijema, budući da sam mokra do kože i grde me što to ne primjećujem.

Poslije, gacamo bosi po kolotečini i jarcima. Žitko blato šiklja između nožnih prstiju: taj je fizički užitak opijajući, jedinstven.

Ulicom nailazi Cigan Tomo zvan “Zdravobila” (tako se on obraća svim prolazećim ženama, uzvikom “zdravo bila!”) , smijući se kao prerezana lubenica.  Zdravobila je krupan, dostojanstven, ima zlatni zub: on voli djecu, voli kišu, kada svijet blista nevin i opran.

Pomišljam da je to ciganski kralj iz Kašmira, premda to nitko ne zna, i on, začetnik neke dinastije Velikih Gurua smijeha, sada prolazi ispod lišća i vinjaga, savinutih u slavoluk, baš kao što dolikuje osobi i trenutku.

(Iz rukopisne cjeline ODUSTAJANJE OD BIOGRAFIJE, 1. )

22. lipnja 2021.

Flora Green

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments