Iz naše arhive/ objavljeno 24.06.2021.
piše: Verica Jačmenica, dr. med.
Zasigurno se svatko od nas našao u svome životu u nekoj situaciji kada mu se urušio njegov svijet koji je izgrađivao, na koji je bio navikao, koji je bio dio njegove svakodnevice i za koji je želio da potraje zauvijek. To može biti trenutak kad doživimo teškoću vlastite bolesti ili bolesti dragih osoba.
Drugi put to može biti čas kad nas sustigne neka nevolja, nesreća koju nismo mogli spriječiti. Treći put to može biti smrt kojoj se čovjek ne može oduprijeti.
U takvim trenucima svi smo osjetili što znači imati uza se ljude koji nas razumiju, koji su uz nas i s nama, koji žele s nama proživljavati ono teško što nam se događa. Tada živo osjećamo što znači biti bližnji, dobar susjed ili rođak, što znače u našem životu dobri znanci i pravi prijatelji.
Ipak, kad se smrt dogodi u našoj vlastitoj obitelji, kad iz naše sredine odlazi bliska osoba s kojom smo dugi niz godina dijelili životne teškoće i radosti, tjeskobe i nade, tada je susret sa smrću daleko bolniji i dublji. To može biti trenutak u kojem nestaje naš svijet koji smo do tada voljeli, u kojem smo se dobro snalazili i u kojem smo toliko toga planirali. No i u takvom bolnom rušenju našega svijeta, mi veoma dobro osjećamo potporu koju nam pružaju naši bližnji.
Svaki je gubitak gorko iskustvo: bilo da se radi o gubitku zdravlja, o gubitku orijentacije u životu, o gubitku drage osobe. Liječnici, medicinske sestre, njegovatelji, volonteri, socijalni radnici i svećenici skoro se svakodnevno susreću sa činjenicom smrti; bilo da liječe, njeguju, dvore, podjeljuju sakramente ili pohađaju i tješe bolesnike. Liječnik bolesnika pripravlja za zadnje dane. Svećenik ga priprema za susret s Vječnim. On potom vjernike sprovodi uz molitve na groblje. Socijalni radnik stalno bdije nad obitelji koja mu je dodijeljena.
Kad nam umre mama ili tata, tada se suočavamo s činjenicom da smrt nije samo fizičko umiranje, tj. nečiji odlazak iz naše ljudske sredine. Tada se javlja praznina koju do tada nismo poznavali. Smrt roditelja je trenutak u kojem odjednom nestaje osoba kojoj smo se obraćali u nesigurnostima, kojoj smo dolazili kad bismo rekli da „idemo kući.“
To je trenutak kad spoznamo da, unatoč mogućih razlika, nedostaje osoba s kojom smo o mnogočemu mogli razgovarati, raspravljati, s kojom smo znali biti ozbiljni ili se znali našaliti. To je bila osoba koja nas je uvijek čekala i koja je tvorila naš dom. Smrću takve osobe naš svijet postaje siromašniji i drugačiji.
Premda je u času smrti drage osobe sve odjednom nestvarno i tužno, nejasno i nesigurno, čovjek se osjeća sigurnije kada su i u takvim okolnostima uz njega prijatelji, znanci, oni koji s njime dijele i teške trenutke.
Kad izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ni mi sami ne razumijemo, a kamo li da ih razumiju naši bližnji.
Žalost nikoga ne zaobilazi. Ne pita nas za starost, bogatstvo, spol, izobrazbu, rasu ili religiju. Ona ulazi u svačiji život. Susret s gubitkom bližnjega uvijek je velika prekretnica u životu.
Žalovanje je uvijek bolan proces. Ono ima svoje točno određene faze. To je zahtjevno i stresno razdoblje u životu svakoga čovjeka. U tom vremenu čovjek si često postavlja pitanje kojeg se ujedno i boji: Jesam li ja uopće normalna osoba?
Čovjek se ponekad srami svoga žalovanja. O tim stvarima teško govori i s najbližima.
Koji put je o tome lakše govoriti s onim ljudima koji su u istoj situaciji kao i mi. Možda je najbolje o tome govoriti sa stručnim ljudima koji poznaju faze žalovanja i koji nam najbolje mogu pomoći.
Kad nam obitelj pohodi smrt, odjednom se nađemo u stanju žalosti, zbunjenosti i nemoći.
Često plačemo ili pak uopće nemamo snage za plač. Imamo osjećaj da sadašnjost nije stvarna, da se sve to ne događa nama samima. Postajemo prestrašeni, bijesni i napeti. Ponekad znamo biti i tupi ili osjećati u sebi brze promjene raspoloženja. Imamo strah od nespoznatog te jaki osjećaj izoliranosti i samoće u svojoj boli. Često osjećamo pritisak u prsima i bolove u tijelu, neku trajnu pospanost ili pak nesanicu. Možemo imati gubitak apetita, rjeđe pak pretjeranu glad. Burkaju nam se uspomene te se na ni na što ne možemo koncentrirati. Želimo se silom odalečiti od svih ljudi. Istovremeno imamo potrebu za osamljenošću, ali i strah od samoće. Često nas prati osjećaj krivnje.
Guši nas jedno veliko pitanje: zašto, zašto, zašto ???
Žalovanje. Sav taj naš unutarnji nemir i nesnalaženje u času smrti drage osobe zove se žalovanje.
Žalovanju se mora dati vremena i prostora u našem životu. To nije naš hir, nego naša biološka potreba. Kao što postoji biološki određeno vrijeme za prvu menstruaciju, vrijeme za trudnoću, vrijeme za prvi zubić kod djeteta, vrijeme da dijete prohoda, da osoba dozori, tako postoji i biološki potrebno vrijeme za žalovanje.
Žalovanje nije, dakle, stvar čovjekove osobne odluke, to je stvar njegove biološke zadatosti. Zato se taj osjećaj ne smije zatomiti, ne smije ga se prigušiti ili preskočiti. Vrijeme oporavka od smrti bližnjega je vrijeme koje je potrebno da se čovjek vrati u normalu. U principu to traje od šest mjeseci do godine dana. Svrha žalovanja jest da se srodimo s gubitkom i da priberemo snage za novi početak. Svoje žalovanje ugrađujemo u život umrle osobe i tako dopunjujemo njezin život.
Način žalovanja je specifičan za svaku pojedinu osobu. U uspjelom obrascu žalovanja čovjek nauči voljeti dragocjenosti koje, usprkos gubicima i ograničenostima, donosi i sadrži život. U procesu žalosti čovjek shvati da njegova duša treba vremena kako bi se oporavila i prilagodila novim okolnostima.
Postoje i bolesni, tj. opasni oblici žalovanja:
a/ Ponekad nam se u žalovanju rodi misao da bi najbolje bilo da i mi pokojnika slijedimo i da sami odemo s njime u smrt. To nije stran ili nepoželjan osjećaj. On se često javlja, ali ga treba znati prepoznati i savladati. Ukoliko nam se misao na samoubojstvo javlja često, tada je potrebno potražiti stručnu pomoć psihologa ili psihijatra.
b/ Ljudi obično o pokojnima govore samo sve najbolje. No mudro je biti iskren i proraditi sve pokojnikove i dobre i loše strane. Na taj način štitimo svoju dušu i vraćamo je realnosti.
c/ Može se dogoditi da se žalujući „okameni“ u svojoj žalosti. Do njega tada ne dopiru riječi njegovih bližnjih, on čak odbija i njihovu blizinu. Takvom je čovjeku hitno potrebna stručna pomoć.
d/ Koji put žalujuća osoba uporno ustraje u predugom žalovanju. Može biti da si na taj način stvara alibi za svakodnevni odlazak na groblje, u crkvu, u samoću… Takvo žalovanje sprečava žalujućega da nastavi raditi i brinuti se za sebe i za svoje bližnje. Takvo je žalovanje nepoželjno, jer ono postaje isključiv način funkcioniranja žalujuće osobe.
Čovjeka u tuzi treba poticati da polako, s vremenom dokida proces žalovanja, ali da voljenu osobu zadrži u svome srcu. Prekinuti žalovanje ne znači da više ne volimo dragu osobu. To samo znači da smo spremni urasti dalje u svoj život i slijediti nadalje njegove zakonitosti.