Anđelka Korčulanić
U osvetničku pohodu luda vihora,
u ratu majskog cvijeća,
žrtve su jutros pale pokošene.
Ptice su zamukle u pjevu.
U krvavoj bajci na Balkanu
umrla je
četa đaka u jednom danu.
Sunce, u pravedničku gnjevu,
jutros je odbilo popeti se na nebo.
Crnim je velom prekrilo zemlju;
ruke nečijeg oca
u grču otpora bezumlju,
krv na proljetnim haljinama
nedoraslih žena,
oči dječaka zagledane
u mrtvo doba muževnosti
i krvnika
s mlijekom zgrušanim na usnama –
osuđenika na dug život i sjećanje
na igru bez nade u spas,
igru u kojoj se umire jednom.
Na tvrdnje o prokletstvu,
od davnina prisutnu na Balkanu,
i zalima modernih vremena,
na tisuću pitanja zašto –
nijedan odgovor sasvim točan,
nijedan krivnje ne oslobađa nas,
a umrla je četa đaka u jednom danu