Književni prvijenac Kitane Žižić
Knjiga kratkih autobiografskih i biografskih priča naše suradnice iz Splita Kitane Žižić, tiskana je u lipnju. Nakladnik, grafička priprema i tisak – Redak Split.
U knjizi naslova “S glavom u oblacima” sadržano je 37 priča podijeljenih u tri cjeline:
1. Hvar – moje izvorište i utočište
2. Doba nevinosti i doba zrelosti
3. Raspolućeno srce.
Priče su pisane na hrvatskom književnom jeziku osim u direktnom govoru kad po potrebi autorica koristi divni forski jazik, kojemu nekada ne odolijeva i bez stvarne potrebe, kad to nije u funkciji priče već nostalgična potreba prisjećanja melodičnog forskog jazika, kojim je prekratko govorila da bi ga u njedrima pomno sačuvala. To je njen način da ga što jače “učipira” u mozak i tako izbjegne da čim nogom stupi na rodno tlo, izmiješa oba jezika i napravi paštroć.
Iz Umjesto uvoda:
„…Mogla bih na prste svojih ruku izbrojiti dane kad nisam čitala. I kao što sam imala sreću da me u životu prijatelji, bolje reći prijateljice, nisu nikada iznevjerile, tako su i knjige bile moji vjerni životni pratitelji. Uz njih sam se uvijek mogla opustiti, pobjeći od nedaća premda ponekad samo na trenutak. A kad bih kod autora nalazila sličan senzibilitet i stavove bliske mojima, ispijala sam čaše pune meda i ćutila blaženstvo otkrivenja srodnih duša.”
…
“Onda se jedne godine dogodila Ljetna škola pisanja u dvorcu Stara Sušica i u organizaciji Centra za kreativno pisanje kad sam bila zatečena zadatkom da ipak moram napisati priču, jer nisam došla samo učiti i šetati divnim krajolikom, kako me naivnu uvjerila Marica…”
„…Popela sam se na gornji krevet u našoj spavaonici, okružila jastucima, otvorila laptop i duboko udahnula. Tako je počelo… i traje. Zavoljela sam čin rađanja nove priče.
I dalje više čitam i divim se svima koji lijepo pišu. A onda poželim napisati još jednu priču i sačuvati neko sjećanje od nagrizanja vremena. Čitati ili pisati, pisati ili čitati? To više nisu dileme. Nastavljam i ČITATI i PISATI!“
Iz pogovora Marice Žanetić Malenica:
„…Pisanje je uglavnom potreba onih koji se rječju najbolje izražavaju. Pisanje je izvrsna i besplatna terapija koja omogućava da se praznimo i da smanjujemo naboj koji isprepleteni osjećaji, sjećanja, maštanja, očekivanja i ono proživljeno u nama stvaraju. Znajući kolikim bogatim fundusom riječi raspolaže i da je ptica sanjalica, kojoj je život znao bez milosti kresati krila, vjerovala sam da „činim pravu stvar“ kada je potičem da otvori slavinu i krene točiti riječi o svemu što joj je plijenilo misli i snove tijekom proživljenih godina i desetljeća. Sva moja nagovaranja konačno su pala na plodno tlo, iz kojega su iznikle brojne priče potaknute osobnim iskustvima i one koje govore o bliskim joj ljudima njezine uže i šire obitelji (ocu, majci, sestrama, bratu, prateti Onici, nećacima…).
…
U njima Kitana želi od zaborava sačuvati proživljeno, ono u djetinjstvu i ono tijekom mladih i zrelih joj godina. Za ispričati neke od njih („Moj prvi grijeh“, „Prozor u dvorište“, „Treba li vjerovati Ciganki“, „Noćni leptiri Manchestera“…) trebalo je hrabrosti i iskrenosti, trebalo je imati „petlju“ koju imaju samo jaki i ostvareni ljudi, oni koji cijene dragocjenost svojega života pa mu daju trajnost i snagu napisane riječi, koja potvrđuje da se dogodilo ono što se dogodilo. Iako ne uvijek baš tako kako je napisano, jer i sjećanja znaju biti varljiva i ponekad nas iznevjeriti.“
Paštroć – bućkuriš, mišung, neuspjela mješavina