(II. dio)
piše: Marica Žanetić Malenica
Trulli – bijele kućice sazdane od vapnenca
U regiji „maslina i vina“ ostala sam zatečena čudesnim spojem tradicije i modernog, i to već na samom početku, pri susretu s gradićem Alberobello.
Naziv grada u prijevodu znači „lijepo drveće“, a prema legendi ovdje je u prošlosti disala i hlada nudila hrastova šuma.
Poznat je po svojim tradicionalnim kamenim nastambama iz 14. stoljeća naziva trulli. Trullo je jedinstvena kućica s krovovima stožasta oblika od vapnenca bez upotrebe žbuke. Jedinstven su primjer prapovijesne gradnje bez veziva, isključivo od nepravilnih komada vapnenačkog kamenja iz okolnih polja, karakteristična piramidalnog oblika, kupolastih ili kupastih krovova prekrivanih vapnenačkim pločama. Kuće su malene, s vratima do ramena (istinabog, Talijani su sitnijeg rasta). Zidovi su vrlo debeli pa stvaraju dobru izolaciju čineći prostoriju hladnijom ljeti, a toplijom zimi. Većina trullija imaju samo jednu prostoriju. S obzirom na to da je ova skupina građevina jedna od rijetkih tako netaknutih primjera prapovijesne arhitekture koja je preživjela do modernog doba, trulli iz grada Alberobello su dospjeli na UNESCO-ov popis svjetske baštine u Europi 1996.
Trulli su građeni kao privremeno sklonište pastirima i farmerima ili kao skladišta. Postoje mnoge predaje o opstanku ovih građevina, a najpopularnija je ta da su zbog velikog poreza na nekretnine, stanovnici Apulije koristili suhoziđe da bi mogli rastaviti svoje građevine u slučaju posjeta poreznika. Kako bi zaobišli zakon i ne platili poreze feudalcima bilo je bitno da se Alberobello ne smatra naseljenim mjestom. Sve dok nije dobio status grada, njegovi stanovnici morali su živjeti u ovim nastambama, koje su se u slučaju potrebe mogle brzo razmontirati. Ukidanjem feudalne vlasti, krajem 18. stoljeća, prestaju se graditi. Oko Alberobella ih ima oko 1500, a na krovovima nekih od njih nalaze se simboli, religioznog ili praznovjernog značenja, dok se na vrhu svih krovova nalazi šiljak čija je dekoracija bila statusni simbol. Premda ih ima i na drugim lokacijama, Alberobello je jedina urbana sredina obilježena ovakvim načinom gradnje.
Biti u ovom bajkovitu gradu, a ne ući u tzv. “Trullo Sovrano” bio bi propust jer se unutra nalazi muzej koji pokazuje kako je nekada tekao svakodnevni život u trulliju. „Sovrano“ je najviša dosegnuta razina građevinske tehnike trulla, jedina izgrađena s dva kata pogodna za život. Nije ostala neopažena ni crkva Sv. Antuna Padovanskog, jedina od gradskih crkvi građena kao trullo.
Statistika kazuje da ih je danas čak 40 posto napušteno, 30 posto se koristi u komercijalne svrhe (suvenirnice, muzeji i restorani) dok preostalih 30 posto je naseljeno. Slične građevine se mogu naći i kod nas, poput dalmatinske bunje i istarskog kažuna, koje su još od prapovijesti služile kao pastirska skloništa.
Nakon što u ovom nestvarnom dragulju od gradića provedete neko vrijeme, povjerujete da će sva druga mjesta iz plana putovanja ostati u sjeni. I bi tako!
Polignano a Mare – rodno mjesto Domenica Modugne
Polignano a Mare, gradić smješten na vrhu 20 metara visoke vapnenačke litice iznad kristalno čistog Jadrana, pamtit ću upravo po tim zanimljivim liticama. Nisam se kupala, ali smočila sam noge u Lama Monachile, dubokoj uvali u neposrednoj blizini povijesnog središta, a naziv je dobila jer je tu u prošlosti potvrđena prisutnost mediteranske morske medvjedice. Rodni list mu seže iz davne povijesti iz koje se iščitavaju i ostaci rimske dominacije. Među njima je most Via Traiana, još uvijek prohodan, koji prelazi Lamu Monachile sagrađenu u doba Bourbona.
U šetnji prema njegovoj povijesnoj jezgri, prolazimo kraj balkona koji se otvaraju prema plavetnilu, stoga grad uistinu opravdava svoje ime „na moru“. To je ujedno i rodni grad Domenica Modugna, autora čuvenog talijanskog hita iz 50-ih godina prošlog stoljeća „Nel blu dipinto di blu“ (ili popularno i skraćeno „Volare“).
Kava lecezze – okus koji se pamti
Grad Lecce, povijesno je mjesto te jedan od najznačajnijih gradova regije Apulija, središte kulturne, povijesne i geografske regije Salento. To je potpoluotok talijanskog poluotoka, koji se ponekad opisuje kao “peta” (može i „štikla“) talijanske “čizme”. Izgrađen je u baroknom stilu te nosi nadimak „Firenca juga Italije“ zahvaljujući brojnim baroknim spomenicima. Te skulpture napravljene su zahvaljujući posebnom kamenu, nalik vapnencu, vrlo mekanom i savitljivom. Grad Lecce pod utjecajem je grčke kulture od samog osnutka pa se još uvijek u nekim mjestima u okolici Leccea govori tzv. griko jezikom koji ima korijene u grčkom jeziku.
Lecce ću pamtiti po napitku lecezze, uspjeloj kombinaciji kave s ledom i bademovim mlijekom. Nakon nje sve kave koje sam dosad popila su mlaka voda.
Tamo gdje se Jadransko s Jonskim morem ljubi
Na samoj „štikli“ talijanske “čizme” ugnijezdio se gradić Otranto. Nekoć grčki grad Hydrus, Zbog svojeg položaja kod Otrantskih vrata, morskog prolaza koji razdvaja Jadransko od Jonskog mora, Otranto je često tijekom povijesti bio poprište borbi i osvajanja. Među lokalitetima u gradu nalazi se katedrala s vrijednim mozaicima i bazilika sv. Petra s bizantskim freskama.
U Otrantu nas je dočekalo tirkizno i ugodno toplo more. I upravo tu, zamišljajući kako se preda mnom otvaraju Otrantska vrata, a i za njih ljube Jadransko i Jonsko more, otvorila sam ovoljetnu sezonu kupanja. Poseban je to bio osjećaj zaplivati u gradu koji je najistočnija točka Italije. Albaniji, koja mi je zdušno mahala s druge strane, uzvratila sam pozdrav!
Matera – kulisa za „Pasiju“
Nastavak vožnje ovim slikovitim, nedovoljno razvikanim krajem odveo nas je u posjet devet tisuća godina starom gradu Matera. Grad je neopisivo dojmljiv i gotovo šokantan spoj stijena (pećina) i impozantne, kako drevne tako i suvremene arhitekture.
Ovaj biser susjedne pokrajine Basilicate je prvi grad na jugu Italije uvršten na popis UNESCO-ve svjetske baštine i to zbog povijesnog središta Sassi i okolnih kamenih crkvi. Sassi potječe od prapovijesnog trogloditskog najstarijeg naseljena mjesta u Italiji, a sastoje se od više naselja: Sasso Barisano s bogato ukrašenim portalima; Sasso Caveoso koji ostavlja dojam kazališta unutar špilje te kućama u “špiljama” koje se stepeničasto spuštaju niz stube grada; Civita s katedralom i parkom na platou Murgia Matera s brojnim crkvama iz razdoblja od Bizanta do baroka. Većina zgrada je djelomično ukopana u mekim vapnenačkim stijenama koje se nadograđuju na sustav pravih špilja i podzemnih hodnika. Zahvaljujući svojemu jedinstvenom, gotovo nestvarnom izgledu, odabrana je za glavnu lokaciju snimanja poznatog Gibsonova filma „Pasija“.