… ili moja Emina / Hvar / Iz knjige „Otok“
autorica: Darija Mataić Agičić
Postoje sati i mjesta koji zahtijevaju odsutnost bilo kakve namjere. U takvim satima i na takvim mjestima, obuvena u mjesečinu, u uvali u kojoj se more odmara od naleta vjetra, a nebo kao da je sišlo na zemlju, pronašla sam svoj kamen.
Nebo se utopilo u otoku. A otok… Jedan od okorjelih graničnika svijeta. Ima rub od valova i stvarnost od pjene. I kao da ima odgovore na ono na što se ne postavljaju pitanja…
Ne može se živjeti skriven na otoku. Ne može se živjeti skriven na mjestu gdje more dolazi, a kopno se spušta na koljena. Ne može se biti i vjetar i voda. Ne može otok živjeti samo ljeta, a ljeta živjeti samo more.
Ljeti se na otvorenom moru susreću čamci i brodovi i najoprečnije sudbine. I oni koji odlaze susreću one koji dolaze. Na tren… I odlasci i dolasci, na tom križištu putova, ostavljaju trag kraći od pogleda koji nehotice zauzda plavet. I osvoji ju. Na tren… Kao i bilo koju drugu začudnost.
Sve stane u pogled, i pogled stane u sve. I traje onoliko koliko i treptaj. Ostanu natruhe nevješto zakvačene o trepavice i onda se raspu, i onda ih više… nikada nema istih. I poput noći, su, i poput dana su. I ta noć i taj dan kao da se izmjenjuju. Savršenije i prirodnije nego na kopnu, koje sljubljeno uz neka druga kopna, dodiruje… ni ne znam što.
Nebo je jutros izribano vjetrom. U vali za koju je lijepo vjerovati kako je moja i kako sam ju baš ja otkrila pa skrila od ostatka svijeta, ostala mi je sinoć knjiga. Mornar s Gibraltara. Knjige su otporne na krađu… moja se prostrla na kamenu. Nedirnuta. Mrak, koji se dugo premišljao hoće li uopće pasti, natopio ju je svojom tintom. I nije zalistao ni stranicu. Samo je drugovao s maestralom. Ni njega rečenice nisu uspjele zavesti. Brže su od njega. I nečujnije. I nevidljivije. I postojanije. On je, nestalan kakav jest, samo usput, na kratko, pristao u mojoj kosi… a ona, kao slamnati šešir zamrsila se i zapetljala poput želje koja ne zna: je li bolje da se udomi u htijenju ili pobjegne od nade u ostvarenje.
Moje prisustvo nije dodirnulo mjesto. Do jutros.
Sudbina mjestā na otoku jest da ostanu otočna. Zatvorena i opasana imaginarnom linijom u koju se utaču i nebo i zemlja, i kopno i voda, i Čovjek i ljudi. Ljudi trebaju priče kako bi pratili vrijeme. Priče su kazaljke vremena. Zadnja barijera do zaborava… a kob zaboravā jest da završe zatvoreni, pri čemu, zatvoren biti znači: ne znati što s ključanicama koje ni ključevi Šimona Pinte ne otvaraju… što s kapijama koje u Proklete avlije vode…
Emina je ostala zatvorena. Emina je sjela na kamen koji se svojim rebrom dirao s mojim kamenom. Viđala me sa sinom u šetnji uz more u ranim jutrima. Nije imala upaljač… sitnim smiješkom ga je zatražila i pretekla tišinu.
Emina se nagutala tišine. Na otoku.
Rukama po kojima su se, poput imele, nahvatale grbice, od godina, od rada, prebirala je po stranicama knjige koju sam sinoć zaboravila. Radi u pekarnici. Budi zoru kad kreće na posao.
Došla je brodom, koji su te davne ’92. gotovo potopile suze. Iz Jajca. Pobjegla. S ranjenim sinom Kemalom. Imao je četiri godine. I dvadeset četiri dana, noću su putovali, a danju se po šumama Bosne skrivali. Putem pogubili kolonu. Razišli se kamenčići straha. Iz poznatog, a neželjenog, doplovili u nepoznato i ne-svoje. Nafaka.
Diplomirana je sociologinja. Puno čita. Puno zna. Previše ćuti i prečesto šuti. Puno je života u sebi skupila i puno neprospavanih jutara porodila. Diploma je u Jajcu izgorjela. I prijašnji život. A novoga nije imala. I Emina dugo nije, a ne znam je li i sada, pogledala otok pogledom kojim ga gledam ja. Otok ju nije prihvatio. Bosna joj je na grlo stala i dugo se ona na svoju ljutnju ljutila. Ni ibrik nije ponijela. Ni sliku Kemalova nestalog oca. Ni fildžan. Ni zvonkost smijeha.
Došla na otok s blagom suza, tišinā i neželjenih sjećanja. Bogata. Skoro kao more, to posljednje blago svijeta i gusara. Za more se otimaju. Za Eminu se nitko ne otima. Ni otok. Ni otočani. Ni bolji život. Ona ima kućicu, u duši otoka, daleko od mora, daleko od turista i daleko od svjetala ispod kojih se pletu ukradeni životi ljetovanja.
Emina je vjerojatno najobrazovanija radnica u pekarnici, i vjerojatno najbolja pekarica među sociologinjama. Ona taj posao radi gotovo dva desetljeća. Nije se imalo vremena otići po diplomu, nije se imalo vremena prevesti diplomu, nije se imalo vremena susresti s mjestom u kome se priča odlomila… Nije se imalo vremena jer liječenje je Kemalovo skupo, liječenje dugo traje, knjige su skupe, a škola počinje… Nije se imalo vremena… Ali, uz njena peciva, džaba se dobije i osmijeh. I peciva su topla poput njenog toplog dobro jutro. I mekana su poput meke bosanske duše, koja se zaključala u sudbinu… Treba li se na otoku uopće zaključavati?
Eminina vrata nisu izgubila samo ključ, nestala je i brava. A vrata nespretno strše tražeći od života da napravi put. Zaludu je nadati se. Sudbina njene zatvorenosti je što je završila u zatvoru otoka.
Bodulska priča je štura. Teško izreciva, škrta i ne miriše na bosansku, upravo ispečenu kavu. I u njoj, toj bodulskoj priči, pecivo nema ni onu toplinu, ni onaj miris, ni onu mekoću… Emina ne pripada njihovom svijetu. Prisilno ju je doselila razorna igra razularenih umova, ali joj nije dala novi identitet.
Kemal je zbog imena, zbog korijena, zbog raseljenog identiteta… zbog želje za boljim, otišao u Njemačku. U dvadeset i nekoj. Nasljeđe koje je ponio, i po drugi puta brižno ga skrio, bio je jedan plišani zec. Isti onaj kojega je po bosanskim šumama čuvao i u ruci, umjesto straha, stiskao. Hvarsko nasljeđe, koje je ponio, stalo je u majčine ruke. Iste one koje su, sakrivajući svoje, brisale njegove suze.
U Njemačkoj on započinje život, a ona mu u amanet nije mogla ostaviti čak ni mustru: što učiniti i kako ne pogriješiti u stranom svijetu… ne može mu čak ni potvrditi kako strpljenjem možeš dočekati ljudsko prihvaćanje… a ako ičega ima, ona strpljenja ima. Dovoljno da u strpljenju prođe život. Emina čeka taj početak osmog mjeseca u svakoj godini, jer onda Kemal na dvadesetak dana dođe. I tih dvadesetak dana za nju je otok lijep. Ljepši puno od otočne ljepote ulovljene u moj pogled ispod obrva… I tih dvadesetak dana Emini nije žao što nije dio otočnih priča, ali joj nije žao i ako jest.
Eminu smo, moj sin i ja, kljasta i krnja obitelj po mjerilima otočnih moralnih redara, vratili u godine u kojima je krčila prosjeke do otočnih duša. Prosjeke brzo zarastu: ili u šipražju predrasuda ili u školjkastoj zatvorenosti. Jednostavno, nikada ne postanu dovoljno vidljive.
Očima punim sna, ili nečeg drugog, puno svjetlucavijeg, Emina, gotovo nesvjesno, pokaza mi igru s kamenčićima, igru njene nane i nje, igru njenog Kemala i nje, igru nje i nje. Lako je ponekad s ljudima, jednostavno ih samo zaobiđeš ili oni samo uzmaknu i zašute dok ne prođeš. Teško je čovjeku sa samim sobom. Iz sebe ne može, a u sebi mu se ne ostaje… I tu priča zanijemi. Bonaca. Emina vrati kamenčiće moru i gotovo posramljeno ispriča se, što je, poput ćilima prostrla svoje ono malo duše.
A htjela je samo upaljač.
U zamjenu za upaljač, ostavila je, ova žena od paučine dio svog i neželjenog i željenog neotočnog i otočnog imetka. A nismo ni trgovale.
Svježe pecivo, od tada je na Eminu mirisalo… i onaj njen ranojutarni pozdrav, još mekši i još topliji od dobrote i želje da zaista takav i bude.
Posljednje moje hvarsko jutro, na mom kamenu, u škartoci s reklamom pekarnice, koja je zatočila Eminine zore, strpljivo su čekali, Emininom rukom oslikani, mali paketići lavande.
Eminu više nisam vidjela.
U mom domu večeras, pomalo nevješto, kao i svaki stranac u još uvijek nepoznatom… ušuškava se plaho plavetni miris lavande. Eminine.