piše: Marica Žanetić Malenica
Kolovoz se bio poprilično primakao rujnu, a ja sam još uvijek bila na Braču gdje sam s kćerima, unučadi i laptopom ćutila blagodati otočna ljetovanja. Uživanciju sam svakodnevno dijelila i s poznanicama koje se, tijekom ljetnih mjeseci, poput mene, usidre u Mircima, našem malom i mirnom mjestu.
S njima ispijam jutarnju kavicu u jedinom kafiću, onom na samoj plaži, gdje vjetar pirka i bistri mi glavu. Slušajući glazbu valova, poželim predati mu svoje nemirne noge sve u nadi da će ih ono smiriti kad već ja to ne mogu.
Tog jutra trijeznila sam misli kafenišući s Dodom i njezinom kćeri. Doda mi kaže kako je njezina 85 godina stara majka prije dvije godine prva nabavila i vozila električni romobil na otočiću Silbi. – I uspjela se do sada tri puta sudariti sa svojim sumještanima koji su ga kupili poslije nje – dodaje Doda. I dok sam se ja iščuđavala odvažnosti majke Mire, krenu hvalospjevi o Silbi na kojoj nikad nisam bila.
– Silba je izvrsna za odmor, nema automobila, ima lijepih pješčanih i šljunkovitih plaža, ljudi se u nju zaljube na prvi pogled i stalno joj se vraćaju – reče mi Doda koja je po majci odande, a po svekrvi s Brača.
– Na Silbi smo se moj dragi i ja prvi put sreli još kao vrlo mladi… onda se dugo nismo vidjeli… a evo smo se prije dva mjeseca vjenčali i prvo otišli kod bake na Silbu gdje je sve počelo. Volim ja i Brač, ali Silba… ona je posebna – dodaje Dodina kći.
Slušam ih pomnjivo i tek naizgled smireno jer u meni već neko svrdlo, da ne kažem crv u guzi, odrađuje svoje. Vrativši se početkom rujna s Brača na kopno, ufala sam se u bablje ljeto koje će mi omogućiti da se nastavim prepuštati malim morskim radostima. Pa sam odlučila otići i do Silbe, o kojoj su mi tako gorljivo govorile majka i kći, o kojoj je draga mi prijateljica, vrsna pjesnikinja Anđelka Korčulanić i pjesmu napisala.
Otkad učestalo putujem da nahranim svoju nezajažljivu znatiželju, prestala sam zamišljati što ću na odredištu vidjeti, jer u pravilu tako ne bude. Pa sam tek na karti pogledala gdje je ovaj maštovito skrojen komadić kopna od tek 15 četvornih metara bačen u more i tko su mu susjedi.
Vrata Dalmacije
Silba, čiji naziv potječe od latinske riječi silva za šumu, pripada zadarskom otočju i najsjeverniji je dalmatinski otok te ga stoga nazivaju i „vrata Dalmacije“. Sliči mi, onako na prvi pogled, na neku tikvu ili gljivu, na bat… a ako sam, gledajući ga na karti, romantično raspoložena, može slobodno biti i paperjasti zeleni oblak i buket i… tko zna što još. Jugoistočni susjed mu je Lošinj, istočni Premuda, a zapadni Olib te Ilovik. Tijekom godine na njoj obitava oko tristotinjak stanovnika, a ljeti u invaziju krene nekoliko tisuća turista i vanjskih stanovnika koji tu imaju svoje ljetne domove.
I tako sam, u dobru društvu, jedne oblačne srijede u drugoj polovini rujna, katamaranom iz Zadra stigla na Silbu za otprilike dva sata. Osim sa Zadrom povezana je i s Malim Lošinjem i Pulom pa tako svakodnevno i po nekoliko katamarana i trajekata ovdje nakratko baci svoje cime.
Šotorišće – savršena plaža
Za početak me je obradovalo što sam zakoračila na pješački otok na koji automobil kroči samo ako zakaže neka infrastrukturna mreža. Umjesto automobila ovdje se po dvorištima šepure traktori i karići (vrsta manje prikolice) koji su zaštitni znak otoka, te bicikli i njihove različite inačice koje potvrđuju da „mašta može svašta“.
Šetala sam se ta tri dana, koliko sam si dala oduška, uzduž i poprijeko jedinog i to istoimenog mjesta ugniježđenog nekako po sredini otoka, na njegovu najužem dijelu. Premda je još bilo turista (čula sam da Silbu osobito vole Slovenci i Talijani), u zraku je mirisala jesen. Plaže, čak i dvije najpoznatije – Sotorišće i Pocukmarak (Pod crkvom Sv. Marka) – su bile puste. Sotorišće, kako je mještani nazivaju ili Šotorišće, kako piše na tabli, glavna je mjesna plaža s dodatnim sadržajima. Ovu pješčanu plažu s tirkiznim morem ubrajaju u tri „savršene“ plaže na našem Jadranu (uz nju to su još Sakarun na Dugom otoku i Stiniva na Visu). Od brojnih ugostiteljskih objekata izbrojila sam tek četiri otvorena. U njima se mogla popiti kavica i pojesti pizza, i to odlična, a i sladoled polizati kome je do te radnje. Idilično i utihnulo mjesto već se počelo pripremati za hibernaciju.
Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa
Šetnje uglavnom uskim kaletama pogodovale su nosnicama koje su udisale koncentrat svježine sveprisutna zelenila, osobito hrasta crnike (česmine) i bora. Cijelo moje biće upijalo je tišinu i neki nestvaran mir koji opušta i čisti od gradske vreve i užurbane svakodnevice. Pa su me tako na broju 456 (nema ulica, samo broj na kući), kod gospođe Nene, inače moje sugrađanke, budila jutrom tek crkvena zvona i susjedov živahni pivac. Što manjih što većih, na Silbi ima čak šest crkava, od kojih svaka, osim župske, broji nekoliko vjekova i sve su prilično uščuvane. U centru mjesta je zvonik i lijepa prostrana župska crkva Sv. Marije sagrađena prije 60 godina. Ima sedam oltara i orgulje. Nedaleko od župske crkve nalazi se prilično velika crkva Sv. Marka sa zvonikom i grobljem. Put između njih krasi sedam malih bijelih kapelica, a u svakoj su po dva stajališta križnoga puta.
Povijest kaže da su mještani pretrpjeli brojne gusarske napade, ali i da im je izvrstan položaj otoka omogućio razvoj brodarstva i pomorstva, koje je na žalost danas sasvim propalo. Tamošnje obitelji su prošlih stoljeća posjedovale velike brodove koji su plovili ne samo po Jadranskom, već i po Crnom i Sredozemnom moru, i to pod zapovjedništvom njihovih kapetana. Silba je u brodarstvu bila ispred znatno većeg Lošinja, pa im je more bilo polje iz kojeg su crpli svoje blagostanje. To potvrđuje i stara izreka: “Silba zlatom siva, i u njoj se raj uživa”.
Jedrenjaci su postupno morali ustuknuli pred parnim brodovima koji su u konačnici uništili njihovo brodarstvo i pomorstvo. Na to zlatno doba silbanjskog blagostanja podsjećaju prostrane kapetanske kuće, ograđene visokim zidovima koji su bili trostruka zaštita: od gusara, od bure, a, vjerojatno, i od znatiželjnih pogleda. Napuštene kapetanske kuće zaslužne su da ovaj otok nazivaju još i „otokom mrtvih kapetana“.
Toreta ili Kula ljubavi
Najpoznatiji simbol Silbe je ipak Toreta (mala kula) – toranj nešto manji od jedanaest metara, podignut na sjeverozapadnom kutu parcele, koja je nekoć bila u vlasništvu pomorca Petra Marinića. Dao ga je sagraditi šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, a na nj se može popeti klesanim kamenim stepenicama, koje su dvaput omotane oko tornja. Toranj je izgrađen od neobrađena kamena i nije ožbukan. Vrh Torete okružen je klesanom ogradom i ukrasnim stupićima. Unutrašnjost je šuplja. Na sjevernoj strani ispod vrha nalazi se otvor, unutar otvora platforma gdje je strijelac mogao stajati u slučaju pucnjave. Sličan otvor nalazi se na donjem dijelu tornja.
O gradnji Torete postoji nekoliko verzija narodne predaje, ali u biti svih je neostvarena ljubav pa otuda i naziv “kula ljubavi”. Legenda kaže da je tada mladi mještanin Petar Marinić zaprosio svoju susjedu Antoniju Mavro koja je, navodno, bila iz bogatije obitelji pa prošnja nije uspjela. Ubrzo se Petar kao mornar ukrcao na brod i otplovio. Dvadeset godina poslije vratio se na Silbu kao vrlo imućan kapetan. Šetajući se mjestom opazio je djevojčicu Domeniku Rasol koja je nalikovala majci, njegovoj mladenačkoj ljubavi. Petar je tada odlučio: „Kad me njena majka nije čekala, ja ću čekat njezinu kćer i oženiti je.“ Tako je i bilo. Unatoč tome što to nije bio život kojeg je Petar sanjao i kojemu se nadao, sijedi kapetan i njegova 25 godina mlađa supruga Domenika, živjeli su, kako predaja kaže, sretno i imali mnogo djece. Sagradio je lijepu kuću, ogradio ju kamenim zidom, tornjem u jednom uglu vrta i malom kulom u drugom. Zapravo, Toretu je zamislio kao dar njezinoj majci, svojoj punici, kojoj je prije odlaska na more obećao da će nakon povratka sagraditi kuću s vrtom, a u vrtu toranj s kojeg će moći vidjeti cijeli otok i dolazak njegova broda.
Ne mogu baš reći da sam se u Silbu zaljubila na prvi pogled kao drugi. Možda i bih da je nebo bilo plavo i osunčano, a more tirkizno kao na fotografijama i da sam u njemu zaplivala. Ali da bih rado još koji put jutrom slušala zvona i pivca u romantičnom apartmanu gđe Nene na broju 456, neupitno je.