(Priča je dobila Pohvalnicu Hrvatskog sabora kulture 2017.)
Autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)
Da ljubav doista boli, Anđelka se uvjerila na vlastitoj koži. Njena i Nikolina ljubav je počela u drugoj polovici osamdesetih, pred sam kraj socijalizma, dok su još vladale parole: „Tuđe nećemo, svoje ne damo!“, „Snađi se druže!“, „Ništa nas ne smije iznenaditi!“
Utjecale su na njihov razvoj u tolikoj mjeri, da su ih primjenjivali i u svakodnevnom životu.
Nikola je bio onaj drug što se snalazi čim vidi žensko, a Anđelka se držala one: „Tuđe nećemo – svoje ne damo!“, pa stalno s njim vodila rat i iz njega izlazila s modricama. Samo jednom se požalila svekrvi na sinovo ponašanje, a ona ju je začuđeno pogledala i rekla:
„Snajka, ja tebe uopšte ne razumem! Jesi htela lepog čoveka? Jesi! Dobila si ga i šta sad? Lep čovek mora da ide među svet, a tvoje je da trpiš i ćutiš.“
Takvo poimanje ljubavi i braka, njen um nije prihvaćao, jer je ulazeći u vezu s njim, bila sigurna da je on drugačiji. Nije bilo nikakvih naznaka despotizma, ni busanja u prsa: „Ja sam isti k’o moj deda!“
Obadvoje su bili studenti ekonomskog fakulteta u Novom Sadu gdje je pored svih onih lijepih djevojaka on izabrao baš nju. Bilo je to vrijeme u kojem su imali puno toga za podijeliti i u kojem su vjerovali da mogu osvojiti cijeli svijet. Bio je veliki idealista s kojim bi se ponekad i sama vinula u visine, ali ubrzo bi se spustila na zemlju, prisjetivši se svojih prioriteta; završiti faks i naći dobar posao, te se napokon odužiti ocu i teti Agnezi, koja je od svoje bolničarske plate uzdržavala i nju i njenog oboljelog oca. Od svoje majke je imala tek pokoju čestitku za rođendan i pokoji škrt telefonski razgovor iz Varaždina, gdje je živjela u malom stančiću s retardiranim sinom. On je bio njena pokora, što je napustila nju i tatu, zbog muškarca koji ju je na kraju napustio zbog tog sina.
Anđelka je ostala s tatom i bakom u Gornjem Marofu. Baka je poživjela još koju godinu, a onda je tata upoznao tetu Agnezu na jednoj od svojih vožnji željeznicom i pristao je da se presele u Novi Sad. Otac je kasnije ozlijedio kralježnicu pri iskakanju vlaka iz tračnica i više nije bio ni za kakav posao, ali njegovu ljubav, kao i tete Agneze, osjetila je u cijelosti.
Željela im je sve to jednom nadoknaditi, ali iznevjerila je i samu sebe, kada je već na drugoj godini faksa ostala trudna. Nadala se da će nakon porođaja ponovo nastaviti studirati, ali odmah nakon rođenja djeteta, začela je drugo i tu je bio kraj njenih nadanja. Ono što je ona zamišljala kao ljubav i brak, sve više je poprimalo nakaradan oblik. Odlasci kod tate i tete postali su sve rjeđi, da ne bi otkrili kako to izgleda šminkanje bez šminke. Umjesto perspektivne žene, postala je obična kućanica s hrpom pelena na svakom koraku i dernjavom u svako doba.
Petak je uvečer..
U stroj za pranje rublja ubacila je benkice,usmrđene od povraćanja ukislog mlijeka i razmišljala je:-Sutra je subota, mogla bih skoknuti do svojih, da vidim je li Marika, sestra tete Agneze, ovih dana bila u Mađarskoj i je li donijela kave. Više je nigdje nema za kupiti a imam još samo za ujutro. Nikola divlja za svaku sitnicu a bez kave uopće ne može funkcionirati.
Tek što je završila tu misao, već je začula njegov povišen glas. Ušla je u dnevni boravak da vidi što ga je to iziritiralo. Ležao je na kauču u potkošulji i gaćama, podbočen s dva jastuka i mlatarajući rukama prepirao se s Goranom Milićem na televiziji, dok je u „Yutelu“ iznosio neka svoja zapažanja. Gledala je u njegov profil i u još svjež ožiljak nalik na mačku od razbijene boce, pri nedavnoj tučnjavi u obližnjoj gostioni, tražeći na njemu onu LEPOTU koju joj je svekrva spominjala, i začudo, ne vidje je. lli je nestala ili je nikad nije ni bilo.
Prisjećala se vremena kada su tek ulazili u vezu, kada joj je bio važan samo miris njegove kolonjske vode na skupom odijelu i da se osjećala kao neka holivudska zvijezda dok je ulazila u njegov auto. Sad, dok je ovako ležao u običnim gaćama i divljao, tvtdeći da je „Yutel“ sranje koje treba zabraniti emitirati jer je na ustaškoj strani, vidjela je potpuno drugog čoveka. Poželjela je da ustane i nestane, da ga više niti vidi, niti čuje. Pri tom je progutala gorku pljuvačku i tiho uzdahnula: –Ah ljubav… Nekad sam se radovala da mu vidim lice, a sad leđa.-
Čuo je taj njen uzdah i nakratko je pogledao dok je sjedala u fotelju. Tada se okrenuo na bok leđima okrenutim prema njoj i prdnuo kao konj, kao da je na taj način pozdravlja.
Uzeo je u ruke daljinski upravljač i prebacivao kanale. Na svakom isto… Svud se smjenjuju lica vođa nacionalnih stranki; Tuđman iskrivljenih usta, Milošević kao da je progutao motku, Bulatović kao da mu je grlo puno gnjoja zbog upale, neki Sandžaklija kojem pljuvačka već curi i po kravati, tu je i neki psihijatar iz Crne Gore kojem je luksuz šišanje i češljanje, pa neki Alija koji samo što se ne klanja pred svima. Sve silna velika gospoda koja se rugaju jedni drugima, vrijeđaju se, prijete, pljuju čak i po drugu Titu, a nju duša boli. Umire Jugoslavija, a tek su se deklarirali kao Jugosloveni.
Stigla je demokracija. To jest; svatko svakom smije reći što hoće, smije mu opsovati majku ili ga poslati u tri lepe materine a neće završiti na Golom otoku.
Nikola odmah iskoristi svoje pravo i opsova majku onima iz elektrodistribucije, što je nestalo struje. Usudila ga se samo opomenuti da bude tiši jer djeca spavaju.Već je bio otvorio usta da ponovo nešto kaže, ali odusta kad začu zvonjavu telefona. Obadvoje su se trgli, nijemo se pitajući: -Tko zove u ovo doba?-
Njena prva misao je bila, da joj to prkosi ona mala iz samoposluge kojoj je vratila njene gaće nađene na zadnjem sjedalu njihovog automobila i za koju joj je Nikola rekao da „meša“ bolje nego ona. Nije čak osjetila ni ljubomoru, već bijes što zove u to vrijeme i uznemirava joj djecu. Nikola je podigao slušalicu, predstavio se i slušao sugovornika, postavivši tek dva pitanja: -Kad? Gde?- I rekao: -Dolazim!-
Gledala je u njegovo lice, pokušavajući odgonetnuti je li bila u pravu i u njegovim očima vidjela samo prkosan sjaj. Uzeo je sa stola svijeću i s njom se uputio u spavaću sobu, te ubrzo izašao s manjom putnom torbom u ruci. Spustio je svijeću, prkosno je pogledso i rekao:
-Noćas s dobrovoljcima idem u Vukovar.
–Što ćeš ti u Vukovaru?, upitala je.
-Idemo da ga oslobodimo od ustaške bagre.
Samo ga je nijemo gledala. Više se nije imalo što reći… Sve je rečeno za te četiri godine.
Dok je odlazio, glavom joj je prolazila misao:
-Idiote, zar ne znaš da je ta „bagra“ dio mene, da ubijajući njih ubijaš i mene, a naša djeca su spoj tebe i mene. Ubijaš i svoju djecu.
Ujutro je oca i tetu Agnezu obavijestila:
-Napuštam Nikolu. Odlazim u Hrvatsku.
–Dušo, opasno je.Granice su zatvorenej, reče joj otac.
-Šuti stari!, javi se teta Agneza. Ima ona svoju tetu Agnezu. Ja ću zlato s tobom do Mađarske, pa možeš i s te strane ući u Hrvatsku. Idi barem ti. Nas dvoje smo stari, pa što bude s nama. I upamti zlato, ne zovi nas! Možda nas sve prisluškuju. Ideš mami je li? Ostavi nam njen broj, pa ću te ja ponekad nazvati iz bolnice.
–Imaš li novaca?-, upitao je otac
-Nešto malo, ali ne brini tata, već ću se ja nekako snaći. Nosim samo najneophodnije stvari i poneku sliku.-
-A Nikola? Zar vas je samo tako pustio?-
-Tata, on je izabrao svoju stranu. Otišao je noćas u Vukovar. Biram i ja svoju.
Život u malom stančiću, s dvoje male djece, retardiranim mladićem i ženom s kojom nije imala baš neke bliskosti, za Anđelku je bio do maksimuma stresan. Uz majčinu mirovinu i povremenu pomoć Crvenog križa, jedva da su mogli podmiriti pola potreba porodice. Povremeno su se smjenjivale ona i majka u obavljanju honorarnih poslova, pri kojima je Anđelka stupala u kontakt s ljudima i tražila bolje rješenje, ali svuda je vladala kriza. Teta Agneza ju je zvala svakih desetak dana, bez osobitih novosti, a onda je nakon dva mjeseca zazvonio telefon kada je već legla.
-Dušo, u noćnoj sam, pa koristim priliku da ti se javim. lmam za tebe novost. Znaš,jučer je kod mene bila moja Marika i ispričala mi je da je neki dan bila kod one Rusinke Olge, što živi u komšiluku kod tvoje svekrve i čula je vijest, da je Nikola izgleda poginuo. Pričaju da se još njih trojica nisu vratili, da je Boro Spasojev ostao bez obe noge i da je Raša Milutinov načisto prolupao.
Anđelki su noge otežale i na tren je prestala disati. Bez obzira na odluku da ga izbriše iz svog života, Nikolina sudbina ju je ipak potresla. Ipak je on bio otac njene djece i mislila se što će im jednog dana reći o njegovoj smrti. Kako im reći da se borio protiv njenih i da su im tatu ubili Hrvati? Što će misliti o sebi kad odrastu i o svojim korijenima? Hoće li se pitati što su oni? Doista, što su? Ni Srbi, ni Hrvati. Rješenje je vidjela u odlasku u treće zemlje. Upisala se za odlazak u Kanadu i ubrzo su ona i djeca postali njeni građani.
Uslijedilo je nekoliko teških godina. Prvo je utrošila muke i truda da nauči francuski jezik, a onda je uvidjela da u tom dijelu Kanade nemaju neku perspektivu pa se preselila u drugi dio, gdje se govori engleski. Jedno vrijeme je radila sve i svašta, trčeći s posla u vrtić i iz vrtića na posao, pa onda trčanje s posla u školu i iz škole na posao. Onda je našla odgovarajući posao u jednoj engleskoj tvrtki. Djeca su već sama mogla u školu i postalo je lakše. Tu i tamo, upoznala bi neku obitelj s prostora bivše Jugoslavije, ali nije imala previše vremena za druženje. Nije ni željela neke bliže kontakte, bojeći se reakcija što joj je muž bio Srbin i odlučila je da ne govori o tome, da izbjegava slušanje raznih priča o stradanjima u ratu.
A tada…
U njenu se zgradu uselila žena stara četrdesetak godina, s kćerkom koja još nije izgledala kao zrela djevojka, ali niti kao dijete, i dočekala je pred vratima njenog stana dok se vraćala s posla. Odmah je prešla na TI i upitala je:
-Gospođo, jes’ ti Anđelka? Znaš,vid’la sam dole tvoje ime i reko’: Ova je iz naši’ krajeva. Ja sam Zumra od Zvornika. Dosel’la sam se gore na treći sprat sa šćeri, pa reko’, ako ‘oćeš, dojd na kahvu.–
–Drago mi je -, rekla je Anđelka pružajući ruku.
–Ako želite, uđite vi kod mene, ja ne mogu nikamo, čekam djecu.-
–A kol’ko ih imaš?-
–Dvoje-
-Mašala! A čo’eka nemaš?-
-Nemam. Poginuo je u Vukovaru.-
-Jarabi… A odaklem si?
-Iz Varaždina.
–Aaaa, beara… Hrvatica si…
Ušle su unutra i Anđelka joj ponudi da sjedne u dnevni boravak, dok je pripremala kavu u maloj kuhinjici, glasno pitajući, pije li s mlijekom, no kako ne dobi odgovor, proviri iz kuhinje i još jednom je upita:
–Pitala sam, pijete li s mlijekom?
-O,izvin’!Ja se u nješta zagledala. S mlijekom. S mlijekom.
Ubrzo je kava bila poslužena… Zumra glasno srknu gutljaj i reče:
-Gledala sam ti ove slike ispod stola, pa sam se nječeg sjet’la.
-Imate li vi još koga?-, upita ju Anđelka.
-Jok vala! Ja i šćer same. Imala sam još od nje starijeg sina i čo’eka, ali već tri godine od njiha ni traga ni glasa. Odveli ih Srbi kad je pala Srebrenica.Vas svijet priča da su svi pobijeni. Eeee, ženo moja! Nije to malo. Osam hiljada duša.
–Kako ste se vas dvije spasile?
–Joj šut’! Da ti je znat’, kroz šta smo sve prošle… Znaš, kad su Srbi došli, vikali su na razglas da svi sijdemo dole. Jadni moj Meho, mislio da nam ne m’re bit’ ništa, jer nije to malo… Znaš ti ženo, kol’ko je osam hiljada duša? I tako… On i mali ošli, a ja nisam ćela. Uzela svoju Mejrimu i sakrila se ispod poda udžere što je moj rahmetli babo pravio. Ja budaaale!
Misl’a Zumra da se more živti od zraka. Kad sam izišla da nam donesem vode i štagod za pojest’, spazio me srpski vojnik što je prigledo kuće i šćero me uza zid. Već je bio počeo skidat pantole kad je začuo moju malu. Ošinio me kundakom i sve mi se zacrnilo i upala sam. Kad sam došla seb’, opazim kako je nju opkoračio. Ufat’la sam njeki kamen i iz sve snage ga zvekn’la po glavi. Ne znam ni ja kolko dugo sam ga udarala. Onda sam uprtla onu njegovu pušku i pobjegle smo priko brda. To nije bio insan, nego hajvan! Dijete je to.
Zato sam se malo prije bila zamislila. Sličio je onom tvom na slici, k’o da mu je rođeni brat, samo što je onaj bio koju god’nu stariji i imo dužu kosu. Mater mu četničku! Istetoviro na obrazu njeku mačku. Valjda je mislio da će i on imat devet života, al’Zumra mu uzela deveti odma.
Anđelka je sva problijedila i zadrhtaše joj ruke. Mislila je da će povratiti.
-Šta ti je ženo? Izvin’! Možda sam malo prićerala s pričom?
-Ma nije ništa… Oprostite vi. Izgleda mi kava nije sjela na prazan želudac.
-E, kad je tako, odo ja, a ti prav’ jelo.
-Ala’h imanet!