Nada Vučičić
Odvezujem konope slomljenim noktima
savijajući prste da bol popusti
jer što su ruke zgrčene od boli
tek polomljena krila bez pokreta
.
pa oči rose uzaludnošću leta
konopi stežu neotpetljani
i kuda da tijelo položi umore od putovanja
tijelo što odustaje pred prolaskom ljeta
i žuti lišćem bez mijena
sanjajući odustala proljeća
jer krv je davno potrošena u dimenziji nestvarnoj
bez semafora i putokaza…
Odvezujem konope slomljenim noktima
umorna od uzaludnosti novog leta
I čekam zvono sa zvonika crkve tuđeg grada
da najavi sat kasni budne noći
i glas ćuka…