Nada Vučičić
Ne možeš čuti moju tišinu,
ni moje misli prisvojiti.
No možeš doći u moju blizinu,
skupa možemo disati, riječi izmjeniti.
Ako se dovoljno potrudiš razumjeti,
ako ti polako objasnim sebe,
možeš otkriti ljepotu daljina i
čuti kako šumore breze.
Srce tvoje ne kuca isto kao moje,
razlika je u protoku krvi,
ni jedna rijeka virom nije ista
dok ušću žuri,
al’ je rijeka od kapi vode što kamenje ljubi
odraz neba i sjene nagnutog drveća
žudnjom dodira grli.
Ne možeš čuti moje misli
tek iščitati ih s moga lica
ako mi priđeš i uložiš trud
shvatit ćeš poantu svega.
Ni jedna zraka svjetla nije ista
kad u susret zemlji krene
iz ishodišta…