RAT SE PRIBLIŽAVA

piše: Bosiljka Schedlich

Jedne subote 1988. godine, na sastanku žena u savjetovalištu Prelo kod Lucije redale su se smijehom protkane priče o ljetovanju na moru, u Slavoniji i Bosni.

Samo se Stoja nije veselila. Ona je uzbuđeno pričala da su njeni u Čačku zabrinuti, jer Albanci na Kosovu masovno siluju srpske žene. Tu se razgovor zamrzao i smijeh je nestao.

– To je živa istina, dokazivala je Stoja. Novine pišu i na televiziji to kažu. Čula sam na vlastite uši.

Pokazala sam joj članak u tjedniku Nin, kojim jedna beogradska znanstvenica dokazuje, da na Kosovu ima najmanje silovanih žena, a silovatelji su rijetko Albanci.

– Vi meni ne verujete, a nemate pojma kako smo mi ugroženi, izustila je Stoja i zauvijek napustila grupu.

– Ona nije normalna, rekla je Ana.

– Ima sve više takvih oko nas, dodala je Vesna.

Među  ljude se tiho uvlačila magla od  nemira, straha i nepovjerenja. Na prevođenje su mi učestalo donosili dozvole za kupovinu oružja, a na radnom sudu sam tumačila zbog nasilnih konflikata na radnom mjestu između pripadnika različite nacionalnosti, nakon kojih su bivali izbačeni s posla. Za izgubljeno radno mjesto velike firme su tada svojim starim radnicima isplaćivale i po pedeset tisuća maraka odštete. A oni, koji su se tukli, tri mjeseca nisu dobivali ni naknadu za nezaposlene. Nije bilo lako ni dobiti novi posao. Na rijetka slobodna radna mjesta zapošljavani su mladi radnici, koji su sve više dolazili iz Poljske.

Na sudu za porodične sporove djeca su se morala opredijeliti između oca i majke, za srpsku ili za hrvatsku rodbinu.

Moje  zanimanje, prevođenje, sve više se pretvaralo u opterećenje.

I 1990. sam ljetne praznike provela  na Čiovu. Jednoga jutra u ranu zoru probudilo me rumorenje motora dugačke kolone tamnih vojnih brodova, koji su po glatkom moru klizali prema istoku, prema Splitu. Zebnja me prožela, a bili su naši. Odakle toliki, kao da smo u ratu, sinulo mi je kroz glavu. Vojne vježbe, pisale su novine.

Tih dana su na radio Splitu izvještavali o pobuni u Lici, o balvanima na cesti kod Plitvičkih jezera. Odlučila sam se za put u Berlin preko Rijeke i Italije.

Krenuli smo rano, djeca su spavala dok smo kroz okuke podno Velebita promicali pored razvučenih otoka, čije su se kamenite goleti crvenile u sjaju  jutarnjeg sunca.

Nakon nekoliko dana i njemački novinari su izvješavali o pobuni u Lici. Bilo je i mrtvih. A magistrala prema Rijeci bila je zakrčena turistima, koji su žurili da što prije pobjegnu.

– Ostali smo sami! Plaže su opustile, svit nas je napustija, tužno ja na telefonu rekla moja sestra.

U svibnju 1991. javili su mi, da mi je otac zbog upale pluća smješten u bolnicu. Sljedeći dan sam s JAT-ovim avionom stigla u Split i k ocu u bolnici na Firulama.

– Nije vrime da dolaziš, rekao mi je za pozdrav. Rat se primiče!

 Sjedili smo sami za stolom u četverokrevetnoj sobi. Odmah mi je pričao o kolegi, kojeg su ubili susjedi, ni krivog ni dužnog.

– A bija je dobar čovik, inženjer, uvik bi me pozdravlja kad bi se srili. Bija je pravoslavac iz Vučivice, tu iza Kozjaka. Ženu mu i četvero dice odma su izbacili iz podstanarskog stana.

 Kad su sestre postavile večeru za četvoricu bolesnika, ustala sam da se oprostim od oca.

– Sidi još minut, reče mi on. Jedan mladi i dvoje starijih ljudi su sjeli za stol, a otac je stojeći pored mene kucnuo kašikom u čašu.

– Drugovi, eto ćer mi je iz Berlina došla da me vidi. U njenu čast želin održat kratak govor.

 –Ajde Adame, govori, rekoše bolesnici.

– Drugovi, napadaju nas. U Kijevu selu ubijaju i iz doma izbacuju bolesnu dicu. Ne možemo to dopustiti. A ne smimo ni dopustiti da tamo ginu mladi, zdravi ljudi. Oni se moraju ženit i dicu stvarat, da život ide dalje. Drugovi, nas četiri smo bolesni, svaki je s jednon nogom već u grobu. A svi znamo pucat iz puške. Idemo mi branit Kijevo selo, za nas nije šteta. Neka mladi i zdravi ostanu živi, neka se žene i imaju dicu. U smijehu su trojica bolesnika zapljeskala. Otišla sam umirena, otac se dobro oporavljao.

I majka je tada bila bolesna. Sve više se žalila na bolove u prsima, oko srca. Čudno se ponašala, stalno je preslagivala svoje stvari i vjerovala da ju netko truje, da se otrov nalazi iza zidnih tapeta. Odvela sam je na pregled kod preporučene psihijatrice u bolnici u Splitu, objasnila joj situaciju i zamolila da provjeri, da li postoji mogućnost da majku smjesti u starački dom.

Kad se obratila mojoj majci, ona se s osmijehom raspitala za zdravlje gospođe doturice.

– Imaš li dice, pitala ju je. Ko ji čuva, kad nisi kod kuće?

Doktorica se upustila u ugodni razgovor i završila ga savjetom da mi djeca, prema svojoj staroj mami budemo dobri i pažljivi. A mjesta u domu nema.

Avionom sam se vratila u Berlin.

Nešto kasnije su mi javili da je otac izišao iz bolnice, a da majka ništa ne jede i danima ne spava, pa su je smjestili u bolnicu na umjetno spavanje i hranjenje. Nakon dvadeset dana otvorila je oči i stavila svoju ruku na očevu. On je upravo bio u posjeti.

– Fala dragom Bogu, da si mi živ, Adame moj. Ginu partizani na sve strane, bojala san se za te. Otac je bio zatečen od nježnosti i tuge, shvativši da njegova Ika u njemu vidi čovjeka u onom ratu, kad su oboje još bili mladi.

Majka je zadržana u bolnici. Jednog rujanskog dana mi je sestra u svakidašnjem izvještavanju rekla da ima osjećaj, da je sutra više neće zateći živu.

Sljedeći dan sam s JATovim avionom iz Schönefelda regularno poletjela u 11.15 sati. Tek u avionu su putnicima saopćili da najprije letimo u Stuttgart, zatim u Ljubljanu i onda u Sarajevo. U Split, gdje su me čekali sestra i zet, avion je stigao oko 1 sat poslije ponoći.

Kod njih u stanu smo do 5 sati pričali i gledali JUTEL, koji je izvještavao o demonstraciji tisuća ljudi u Sarajevu, koji su protestirali protiv rata koji se širio kroz Hrvatsku.

– JUTEL je jedina televizija, koja govori istinu i zalaže se za mir, druge samo šire mržnju i zovu u rat, rekao je moj zet. Ali ukinit će oni i JUTEL, vidiš da su ga pomakli iza ponoći. Ali ima ljudi, koji ga i tada gledaju.

Poslije podne u 16 sati bila sam na Firulama, u dugačkoj bolničkoj zgradi okrenutoj moru. U majčinoj sobi su sva tri kreveta bila prazna, a na podu ispred srednjeg, njenog kreveta, bila je velika hrpa bijele posteljine. Izišla sam na balkon i zapazila da na krevetima susjedne sobe posteljine nije bilo. Pri kraju dugačkog balkona ugledana sam moju malu majku. Kad sam je sustigla i dozvala, raširila je ruke da me zagrli.

– Dite moje, šta ti radiš ode, šta si došla? Pogledaj, iza onog grma pa sve doli do mora stotine vojnika samo čeka zapovid da zapucaju.

U sobi mi je objasnila da se sprema kiša. Zato san pokupila vunu, koja se nakon pranja sušila raširena po drvima tu iza zida.

Misli da je na selu, bjele plahte su njena vuna, shvatila sam. Sjedile smo i pričale povjerljivo, kao i ranije.

– I naši ljudi se minjaju, povjerila mi je. Zamisli jutros su mi došli komšije u positu, Joko i Cvita, Matašuša, Ljube i Milka, Ljubica, Jela i Duica. Govore mi, da mi je sestra Anica umrla. Budale, šta govore, a ona mi juče bila u positi.

 Svi spomenuti susjedi već odavna su bili mrtvi, a i tetka Anica je bila pokopana pred godinu dana.

– Dikod mi dolaze i mate i ćaća, oće me vode sa sobom. Rekla san in da neću i da mi više ne dolaze, nastavila je.

 Tu zastane, pogled joj odluta u beskonačnost, ukoči se i ispuni strahom. Uzela sam njenu u svoje ruke, njene kosti, žile i tetive u predugačkoj, namreškanoj i suhoj koži, krhkoj i pergamentu sličnoj.

Dva sata su za čas prošla, sestre su me opominjale da je vrijeme posjete isteklo.

– Majko, ja moram ići, rekla sam joj, svijesna da je više nikada neću vidjeti.

– Dite moje, ajde ti. Pozdravi dicu i dobro i‘ čuvaj.

 –Majko, mi se više nikada nećemo vidjeti, izustila sam u očaju, njenu pomoć tražeći, posljednji put u životu. A ona je mirno i utješno izgovorila:

– Ajde ti k dici i ništa ne brini. Nas dvi zauvik ostajemo povezane.

Ostavila sam je smirenu i opuštenu.

Pred vratima su suze navirale, a grudi su se nadimale od utješne pomisli, da i kad umiremo, zauvijek ostajemo povezani s onima koje volimo.

Nešto kasnije hodala sam uskim i prvi put praznim ulicama Dioklecijanove palače. Ispod Ure se kroz otvoreni prozor iz radioaparata čula pjesma, Hrvatska se krvlju brani. Sljedeće jutro odletjela sam u Berlin. Dva tjedna kasnije bombardiran je splitski aerodrom.

Majka je umrla u studenom, nekoliko dana nakon pada Vukovara.

– Popila je juhu i kao ptičica spustila glavu na prsi, rekla je moja sestra na telefonu.

Tek pred kraj majčinog života jedan liječnik je ustanovio da je imala rak pluća, a metastaze su bile svuda, u tijelu i u glavi. Tada to više nikome nije bilo važno. Bolnički kreveti bili su puni mladih, ranjenih vojnika, a rubriku Osmrtnice u Slobodnoj Dalmaciji punile su fotografije njihovih ubijenih prijatelja.

Te 1991. godine u Berlin je stiglo preko 18 tisuća izbjeglica iz Hrvatske. Granice su bile otvorene, a smještaj su ljudi tražili i dobivali najprije kod rodbine i prijatelja.

Nitko nije mogao zamisliti da će u Europi nakon 2. svjetskog, izbiti novi rat.

I to baš tamo, gdje se najmanje očekivao.

4.3 7 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Josip Mayer
Josip Mayer
3 days ago

Nemojmo se zavaravati,da se ovaj europski rat u kojem se upravo govori ne približava.Samo što je teško još predvidjeti,tko će kuda biježati.

Zrinko Šimunić
Zrinko Šimunić
1 month ago

Sve je lijepo ispričano, jedino se ne bih složio da se rat u Jugoslaviji najmanje očekivao. U tvrtki u kojoj sam radio 1990.-e stigao je fax s kopijom iz američkih novina (New York Times ?) – jedan investitor je našem direktoru pisao: Misliš li da je sad vrijeme da ulažemo kod Vas. Podcrtao je dio članka gdje CIA predviđa građanski rat u Jugoslaviji za godinu dana. I bilo je tako.