POČNI OD POČETKA

Iz naše arhive/ Objavljeno u prosincu 2010. godine)

piše: Sonja Breljak
Sjedila sam dugo pred praznim papirom.

Treba se eto vratiti na početak. Staviti prve rečenice na papir. One za koje često priupitaju i naša djeca. –Pa kako je to mama bilo? I gdje sam tada bio ili bila ja? Zašto je počeo rat? Zašto smo došli u Njemačku?

I druga, slična pitanja. Teško izlaze prva sjećanja. Kolega veli:

-Pa kreni od početka!

E pametno!

Navratila i starija kćerka, studentica filozofije berlinskog Humboldt sveučilišta, pa čuvši za temu koja i nju zanima …samo na njemačkom jeziku …pametno posavjetova:

-Pa piši, bona!

Ovo „bona“ koje stiže od izraza „bo/l/na ne bila“, asocijacija je na zemlju iz koje stigosmo.

To kći upotrebljava kad me posebno želi izazvati, nježno se našaliti. Sve u svemu, do početka bi se možda trebalo ići daleko natrag. Tko zna, gdje je u našem životu neka prekretnica koja je odigrala presudnu ulogu i dovela nas upravo do ovog mjesta sa kojega pišem ove retke, njemačkog glavnog grada.

Jer tamo s kraja devedesetih, s mjestom boravka u Bosni i Hercegovini, točnije u Bugojnu u Srednjoj Bosni, naš obiteljski život nije pokazivao iseljeničke intencije. Takvih u široj obitelji nije bilo.

Suprug, inžinjer tehnologije, nakon Tehnološkog fakulteta u Banja Luci, na solidnom mjestu glavnog tehnologa, razvojnog odjela Buplasta, tvrtke u okviru metalne industrije UNIS.

U onom dijelu za informiranje, i moje je radno mjesto novinara, nakon završenog Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

S nama je dvoje djece. Živimo u rodnom gradu. Tu je oko 30 tisuća stanovnika. Među njima brojni rođaci, poznanici, jedna manja, za život idealna sredina.

Baš sve je ukazivalo na jedan lijep, zadovoljan, obiteljski život, pomalo monotonog ritma, utvrđenog mjesta ljetovanja i zimovanja, putovanja i druženja, proslava rođendana i godišnjica mature, vođenja djece u gradski vrtić i u školu koju je polazila mama ili tata, posjete bakama…

Rat se eto pobrinuo da tako monotono ne bude …pa tako, od brojne rodbine danas u našem gradu ne živi više nitko.

Poznata imena i prezimena čitaju se tek na nadgrobnim spomenicima.

A nas …širom svijeta rasutih koliko voliš. I djeca nam govore njemački, talijanski, engleski …ipak nešto bolje nego hrvatski.

Život je stvarno pun nepredvidivih puteva. Istinita je ona izreka: -Nikad ne reci nikad! Pa ni sanjala nisam da bi se mogla naći u sred rata, u izbjeglištvu, iseljeništvu, bez doma, sa više domovina, bez domovine…