tekst i foto: Milan Rajšić
Već peti dan sam u Finskoj. Niti jednu riječ nisam napisao.
U Tera nordica nondum cogniti, je toliko bez atrakcije, mirno, već viđeno, tajnovito, povučeno u sebe, zatvoreno…
Dominira zelena boja nepreglednih šuma, dekoriranih bijelom brezovom korom.
Posvuda jezera, kanali, rijeke, bare, morska obala sa trstikom, nebrojeni komarci.
Sve izgleda kao u nekom usporenom filmu. Nema buke, glasnog govora, o svađanju da i ne govorim.
Radni dan počinje u 11 i traje najduže do 21, a najčešće do 17 sati. Dosta je.
Dan završava par minuta prije ponoći i započinje nešto poslije pola tri, pa ni ne bude pravoga mraka.
Arhitektura pragmatična, ravnih linija i bez kićenja i suvišnih detalja.
Cijene užasne, kugla sladoleda tri euro, pizze nema ispod deset, sve životne namirnice pedeset posto skuplje nego u Njemi.
U pet dana nisam razumio ni jednu jedinu riječ. Zabavljam se pogrešnim čitanjem riječi koje lome jezik. A kad se tome doda i laponski kao drugi obavezni službeni jezik, smijem se sam sebi kilometrima.
Ceste i biciklističke staze u izobilju i u najboljem stanju.
Ljudi komunikativni, ali ne trce na prvu loptu.
O nama znaju koliko i mi o njima (jedino moj ljubljeni borac za demokraciju Janez Jansa, vjerojatno zna preko Patrie puno vise – pa taj mi je lik najveća zabluda u prepoznavanju ljudi i karaktera – a fotku sam njegovu držao na hladnjaku krajem osamdesetih, joj koji sam ja naivac…).
Jedan sugovornik mi je rekao da je kod nas bio za vrijeme rata na ljetovanju. Dvoje troje nas znaju po Plesačici sa sedam velova, iz Moskve.
Jednako kao u cijeloj Africi ili na jugu Amerike. Nogomet ih baš puno ne brine, ali svako mjesto ima hokejasko igralište.
…
U Finskoj je sve fino. Fino je zatoplilo nakon četiri ledena dana u kojima sam se umivao s dva prsta, umjesto da skočim u jezero ili more.
Fino puše vjetar u leđa kao da zna da sam na kraju snaga.
Fino voze vozači i ne obilaze ako nemaju jedan metar razmaka.
Fino je mirno i nitko se ne dere, ne svađa, ne vrišti, ne raspravlja, ne zuri, ne ljuti…
Kad smo bili mali, oni koji su bili fini, govorili smo da su iz Finske. A tko su bili Danci? Oni koji su bili fini, ali samo po danu.
Moj otac mi je donosio prije šest desetljeća, sa posla stare novine, Borba, Politika, Vjesnik. Sve glasila Centralnih komiteta Jugoslavije, Srbije, Hrvatske. Nisam se pripremao za studiranje politickih nauka već sam čitao vijesti iz svijeta sporta. Onda je sport bio nevažna stvar u životu i sve se svodilo na par rečenica.
Sjećam se da sam uočio ime Paavo Nurmi i on je postao moj junak predpubertetskih dana, a nisam ni znao da je Finac. Nurmi je trčao srednje pruge i kasnije sam saznao da je bio najuspješniji atletičar svih vremena. Osvojio je na Olimpijskim igrama milijune zlatnih medalja.
Sjećam se da su Finci imali status promatrača među Nesvrstanima i posvuda su se isticali samo po zalaganju za mir.
Za vrijeme studentskih dana, jedne jeseni sedamdesetih, u Sarajevo je jedanput tjedno iz Beograda dolazio arhitekta Bogdan Bogdanović. To je onaj što je napravio onaj monumentalni cvijet u Jasenovcu, a kasnije poznat kao gradonačelnik Beograda i još kasnije kao najljući Miloševićev protivnik. Profesor je govorio o svjetskim arhitektima: Kenzo Tange, braća Wright, Le Courbisier, Gaudi…
Jednoga utorka je na programu bio Alvar Aalto. Ljubav na prvi pogled. Jedva sam dočekao da tridesetak godina kasnije dođem u Helsinki i doslovno otrčim do Finlandije, koncertne dvorane. Vrijeme je uzelo svoje. Moderna arhitektura je bila svakodnevnica, ali priču o tome kako je Aalto, zdrav ležao u bolnici kada je trebao projektirati takav objekat, kako bi razumio potrebe bolesnih i onih koji s njima rade. Današnji arhitekti projektiraju željezničke stanice kao štale u stilu “uđes izađes i gotovo”. A čekanje? A čekanje noću?
Danas su prvi problemi na biciklu. Ležaj kod pedala počeo drobiti. Do broda u Helsinkiju je preostalo još 145 kilometara. Nadam se da će izdržati, a onda servis s one strane mora. Na jeftinijoj strani mora.
Nastavlja se, nemam struje…
