piše: Milan Rajšić
Kilometri promiču. Jesen kao iz knjige. Bablje ljeto. Dani vedri i suhi, noći hladne i zvjezdano nebo. Do kada će ne zna se, ali zadovoljstvo vlada.
Biciklističke staze odlično obilježene, ali… Uvijek ima poneko ali. Planer staza za bicikle misli da su svi dvadesetgodišnjaci ili da voze elektro bicikle. Usponi su ponekad i 20 stupnjeva!
Još nas ima, još klasičara i sedamdesetgodišnjaka!
Sve vrijeme se vozim uz obalu oceana.
Cijela obala kamene stijene sive ili crvenkaste boje. S vremena na vrijeme, ugodna pješčana uvala, a po pijesku kao da je netko razasuo divovske komade šljunka.
Samo desetak metara dalje od morske obale počinje plodna njiva, a na njivi nema čega nema. Poriluka, mrkve, celera, bundevica. Ipak dominiraju artičoke i cvjetača. Bretonci proizvode polovinu francuske potrebe za ove dvije vrste povrća. Priča ide i preko mora: u Veliku Britaniju, koja je bliže nego Zagreb do Baranje, svakodnevno se brodovima šalju tisuće tona cvjetače-karfiola.
U dosadašnjih 700 prevezenih kilometara, nisam nigdje vidio industriju, osim prerade poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su dobro organizirani i uspijevaju ostvariti povoljne cijene i uslove privređivanja. Ponekad kada to ne ide, izađe se na ulice, spali se dio berbe, preskoči se beskrupulozne preprodavače i satima i danima prodaje svoju robu na tržnici.
Pet milijuna Bretonaca, podržava svoje poljoprivrednike.
I nema odstupanja od stavova. Radi se na njivama, a radi se i na ulici.
Bretonija jako dobro zna što je to glad, koju je doživjela između dva svjetska rata. Onda je preživjela zahvaljujući krompiru i palačinkama.
Palačinke su zaštitni znak Bretonije i bile su sirotinjska hrana desetljećima. Napravi se tijesto kao za palačinke, kaže moja sestra, i gotovo.
Danas s mlijekom, s jajima, s mineralnim vodama, pa s tisućama slatkih i slanih punjenja, a nekada samo voda i brašno od mljevenog bukovog sjemena, pa ako se poslije toga palačinke negdje očešu uz nešto masno, nema kraja sreći. Na svakome uglu, u najzabitijem selu, u Bretanji, postoji “Crêperie”.
Teško da se u gradu može preći više od dvadeset koraka, a da se nosom ne lupi u palačinkaru ili čovjek više nije u Bretanji. Prodaju se palačinke i u pekari, a i na sajmovima. Šest komada za tri eura, dvanaest za pet. A bogami, velike, velike i debele, debele.
Klasično punjenje je šećer i maslac. Na istoku su deblje i pikantno punjene sa šunkom, jajima, sirom…
Sve ostalo su nijanse.
Ovih dana, kada jedem palačinke po Bretanji, sjetim se moga prijatelja Željka, koji je nekad bio glavni kuhar Palačinkar-Crêper, kod glasovitog Bocusea.
Željko istovremeno radi s dvije tave, kažu da je nekad mogao i sa tri, a vesele ukusne palačinke, samo se valjaju i prevrću u zraku od zadovoljstva, dok oko njega čeka šestero unučadi.
Dobra laž postane ponekad odličan mit.
I Bretanja je kao “Kordun, Bosna…”.
Siromaštvo posvuda u unutrašnjosti poluotoka. Pašnjaci, stoka, šume listopadnog drveća, među kojim prevladava hrast, bukva i pitomi kesten.
U Bretanji su čak dva parka prirode, u kojima se pokušava očuvati ravnoteža i suživot između ekonomskog razvoja i prirodnih resoursa. Ljubitelji ptica, naići će ovdje na pravi raj.
****
Kao sto je “Crêperie” sastavni dio bretanske (a i francuske svakodnevnice), tako je i “Boucherei-Charkuteri”, neizostavna institucija u svakom mjestu.
Doslovno prevedeno, znači ovo: mesara-kiselokupusara, a u njoj se prodaje sve vrste mesa, ali u prvom redu, sastojke za pripremanje “Charkut” ili “Kuhanog kiselog kupusa s dimljenim mesom, kobasicama i slaninom”, kod nas dobro poznatim jelom, koje svatko od nas kuha barem nekoliko puta godišnje.
To je u Francuskoj pojam za obilno, masno, jako, sito jelo koje se mora iznijeti na stol.
Dva puta sam jeo i dva puta zaključio, da je ovo u našim prostorima, stoputa, ma kakvi, milijun puta, bolje i ukusnije nego u Francuskoj. Naročito kad gospođa Jela, supruga lugara Tune, koji su živjeli u posljednjoj pripizdini u šumi Siga, stavi u “Charkut” još i sušene šcuke i suve divljači, raznih fela…
Jedno drugo ” francusko” jelo, pravila je moja baka i s njime osvajala srca i nepce gostiju. Riječ je o “Rattatouiu” ili što bi se kod nas reklo, Sataraš”, pa na kraju se ubije par friških kokošjih jaja u njega.
E, u ovom jelu, Francuzi su nam se skroz približili. Naučili su ponešto i od nas u onom kratkom Napoleonovom gostovanju na našim meridijanima.
Jeli ovo ili ono, išli u restoran ili ne, u vremenu ručka, između 12 i 14 sati, ne treba čovjek očekivati, da će moći baš nešto kupiti, osim eventualno popiti kavu.
Vrijeme dvosatne pauze za ručak, uključujući i po litru vina, Svetinja je nad svetinjama u Francuskoj.