piše: Dragica Trumbetaš
Hrvati su dokazali da se more može premostiti, savladati i morske dubine i razdaljine, ali neki ljudi ne mogu promijeniti.
Slavilo se jučer spajanje Hrvatske, no bila je to manifestacija moći vladajuće stranke.
Tek će se pričati o namjeri i svrsishodnosti otvaranja nečeg što se otvorilo nije, slavlju završetka radova bez radnika.
Poredali se u zaštitnoj odjeći oni od kojih radnicima treba zaštita.
Most je tu zahvaljujući i onima koji nisu bili pozvani, neke druge generacije znat će cijeniti sve namjerno izostavljene, ali i vrijedne radnike iz Kine koji su zauvijek skinuli “mitove” o našim sposobnostima i organizacijskog ustroja, kada se nešto gradi da se puno toga i ukrade.
Usporedno, danas imamo i u novinama podatak da je Milan Bandić kada je gradio svoju “hacijendu” u Hercegovini platio valjak- bager 150 tisuća eura, nakon završetka gradnje stroj je poklonio svojem rođaku.
Koliko je takvih strojeva ostalo rasuto diljem Lijepe Naše, ali i lijepe njihove, nikada nećemo saznati .
Koliko smo mostova mogli napraviti do sada iz skrivenih tajnih računa, ( otkriven još jedan isto Bandićev), koliko se napravilo “hacijendi”, “rančeva “, “ljetnikovaca” u strogoj tajnosti , nedostupni poreznoj upravi saznat ćemo kad će neki novi ljudi preuzeti vođenje države, kao što saznajemo svaki dan u Zagrebu.
Svaki dan otkrije se pokoja tajna, ali zaprepasti svojom besramnošću veličine pljačke.
Danas u novinama slika Plenkovića i slika Bandića, jedan sa svojim uzvanicima prisvaja zasluge za izgradnju mosta, kojeg su napravili Kinezi, financirala EU, njegov nam ministar uporno podmeće besplatnu vožnju, iako je to uvjet za dar EU, i priča o Bandiću i tajnim računima u Dubaiju.
Da Bandić nije svesrdno podržavao Plenkovića , most bi se svejedno gradio, ali Plenković ga možda i ne bi otvarao.
Plenković je opstao jer su razni daroprimatelji imali jedinu obavezu sakupiti što više glasača za njegov opstanak, bez obzira na cijenu darova.
Ostatak Hrvatske njih 3 390 000 jučer se veselio mostu, ali ne i vatrometu.,
Simboli blagostanja i bezbrižnosti ne priliči u zemlji koja je po uspješnosti predzadnja u EU, a prva po korupciji, u kojoj 50% ljudi ne može pokriti mjesec primanjima, u kojoj najbolji prihod imaju otkupljivači dugova građana koji su i dobili državnu pomoć za očuvanje radnih mjesta, dok oko 300 000 građana grca u ovrhama.
U zemlji gdje autobusi svakodnevno odvoze mlade na put bez povratka, jer za njih nema posla koji bi se platio toliko da se može prehraniti porodica.
Puno je tu ljudskih sudbina u nemilosrdnim raljama kriminala i pohlepe, Zagreb nam pokazuje razmjere, a akteri se šepure i razmeću.
Dragan Čović jučer u prvim redovima, prije nekog vremena gledali smo i dodjelu počasnog doktorata akademiku Čoviću, među počasnim gostima šepurio se i Milan Bandić koji je tada imao 200 optužnica, rame uz rame uz rektora Borasa, uz akademika Reinera, uz Premijera Plenkovića.
Milan Bandić tada se pozivao na presumaciju nevinosti, danas je svaka sumnja u njegovu nevinost itekako potvrđena, no isti krug ljudi i dalje na vlasti i uživa u beneficijama koje im je on priskrbio.
Da je imalo srama među našim vlastodršcima pokupovali bi danas sve novine u kojima je slika Bandića i priča o bageru i tajnom računu za “suradnicu” u Dubaiju i njihova slika s otvaranja mosta u zaštitnim radnim odijelima.
Njegova parola da stalno “dela”, danas se odnosi i na njih, jer i oni stalno “delaju” samo za svoju korist, baš kao i on.
Vrijeme je da ih 3 390 000 građana Hrvatske pošalju na dugotrajan odmor, jer ako to ne učinimo, uzalud nam svi mostovi , siromaštvo ubrzano pokapa starije, a još brže raseljuje mlade.
Do pravog otvaranja mosta garnitura uzvanika morala bi se promijeniti, ovo je samo farsa lažnog sjaja, koja služi za prikrivanje teške istine, da Hrvati sve teže i lošije žive.