piše: Dragica Križanac
Sanjala sam sinoć čudan san. Naoko običan, kakav sanjaju mnogi emigranti. San o povratku. Makar nakratko, na mjesta iz mladosti.
Elem, sanjam ja kako sam se vratila na radno mjesto iz mladosti, poslije dugo, dugo vremena. Vojna istraživačka industrija, vrlo poseban odjel ‘Razvoj’. Hoću reći razvoj kemijskog naoružanja, kompozitnih goriva, eksploziva, uz to prateća stručna biblioteka i dokumentacioni centar.
Evo, iduće proljeće će biti trideset godina kako nisam tamo zakoračila, ali je začudo, u snu sve tako jasno i živo. U prizemlju stručna biblioteka sa prvim kompjuterom, tek nabavljenim. Ja, bibliotekarka, koja oprezno pokušavam savladati tu mašinu, strah me kao da će me ujesti. Upisujem oprezno podatke sa papirnih kartica u nju. Početak je to kompjutorizacije. Jer, početkom devedesetih samo je šačica naših vrsnih informatičara, inžinjera i tehnologa znala upravljati ovim mašinama zvanim kompjuter, a isti su počeli i nas ostale smrtnike podučavati osnovnom radu s tom tehnologijom.
U snu se smijem tome, nikako ne mogu vjerovati, uspoređujem što sve sada radim sa tim pametnim aparatima.
Onda u tom snu ustajem, penjem se na prvi kat stepenicama, blještavim i čistim kao u nekom svjetskom 5 ***** hotelu. Hodam kroz dugi hodnik, svijetao i čist, gledam lijevo i desno i vidim otvorena vrata tehničkih biroa: građevinski, mašinski, tehnološki, prevodilački, sekretarice… Čuje se tipkanje na starinskim pisaćim mašinama. Ovdje se radi punom parom, ovdje se misli. Sama tehnička elita! Vidim ljude nagnute nad crtaćim tablama, neki opet sjede u grupicama i raspravljaju o nekim tehničkim problemima. Poneka žena među njima u lijepoj modernoj haljini i s nalakiranim noktima. Svi puše, pune pepeljare.
Okreću glavu, gledaju me s nevjericom: ti se vratila?! pitaju.
Prilazim svakom, rukujemo se, jedno po jedno ljubim. Žene samo jedanput, a muškarce malo srdačnije (hihi). ‘Ostala si uvijek ista’ čujem Mišu Kovača na radiju, koji svira za radnog vremena…
– Ma eto, vratila se, ne mogu ja bez vas, smijem se sva sretna.
Ali, osjećam, u mom snu nešto ne štima. Svi ti likovi koji koje vidim, te scene iz moje mladosti, koje tako živo vidim, su iz prošlosti, ali imaju lica ljudi iz mog ‘nizozemskog’ života , lica sadašnjih kolega, bivših ljubavnika, susjeda, prijateljica, poznanika… I, nevjerojatno, u tom mom snu, na mjestu moje mladosti, mjestu koje više ne postoji osim u mojoj glavi, konverzacija se vodi na nizozemskom.
Mi živimo dva života, sjedimo na dvije stolice, imamo dva srca.