Anđelka Korčulanić
Alahu neka ne bude oprošteno
što te stvorio ženom u Afganistanu.
Sretnija bi bila da te kuja okotila.
Ako bi od metaka bila brža,
možda bi ti netko dobacio
oglodanu jareću kost.
Žeđ bi utažila ližući rane
na osakaćenu tijelu
mrtvog vojnika golobrada lica.
Znala bi da ta krv nije tvoja krv
i ne bi se molila bešćutnome nebu.
Ako si ništa
onom tko bi te morao voljeti,
kakve muke spremaju oni drugi
kosi koja ne poznaje vjetar,
usnama naučenim ne zboriti bez dopuštenja,
bedrima koja nisu vidjela sunce?
Bezbrižnost nježnih godina nisi upoznala.
Znaš li što je pjesma u mnoštvu na trgu,
nevezana za ratne pobjede,
sanjarenje na osamljenoj klupi pod palmom,
knjiga, rosa na tijelu, lijepa riječ?
Djetetu na prsima, još na mlijeku,
s čim ćeš osvijetliti oči tamne od straha
u novo-staroj igri okrutnosti i gladi,
s kojom rukom kćeri prekriti usta
i prigušiti plač?
Kome vas, osuđene na patnju,
u ruševini ostavljaju otac, muž i brat?
Alahu neka ne bude oprošteno
što te stvorio ženom u Afganistanu.
Sretnija bi bila da te kuja okotila,
manju cijenu platila bi za neželjeni rat.
———————————
Anđelka Korčulanić, 17.8.2021.
fotografija: novi.ba