tekst i foto: Milan Rajšić
Igra ima kraj… pjeva VIS Mi, prije puno puno puno desetljeća.
Posljednja etapa igre, zamišljena kompom, skelom preko rijeke Odra, koja je i granica Poljske i Njemačke. Zbog korone, skeledžija zaustavio skelu. Novih dvadeset kilometara na sjever, do prvog mosta. A prije mosta? Okupacija u dvadeset i više slika. Nebrojeni poljski trgovci sa svim i svačim i nešto manje brojnim kupcima svega i svačega iz Njemačke. Najtraženije cigarete, benzin, voće i povrće.
Prvo selo. Dvadesetak kuća. U parku se slavi. Ili su vatrogasci, ili kuglači, ili je možda neki svetac? Pedesetak žitelja sela smjestilo se u hladu. Obavezno pivo i kobasice, kava i kolači. Razgovoru nema kraja. Ugodno. Najugodnije u proteklih 45 dana. Kolači fantastični i uz to još smiješnih jedan euro po komadu.
Na taj način sva društva, klubovi, udruge, priskrbe nešto novaca za svoj rad. Žitelji mjesta poklone tepsiju kolača sa šljivama ili bure piva, a “zarada” ide u klupsku kasu. Važno je druženje. I tako svakog vikenda. Zimi u sportskoj dvorani, a ljeti pod drvetom. A kod nas uvriježeno mišljenje o hladnim i nedodirljivim Germanima.
Kucajte i otvorit će vam se!
Sasvim slučajno i neplanirano, nailazim u selu Rathsdorf, na muzej roda. Nažalost radno vrijeme prošlo, ali se iz brojnih tabli sa informacijama, može puno saznati. Da se o rodama brine još od polovice sedamdesetih (u DDR!!), koliko ih je (po godinama i republikama), kada dolijeću i kada odlaze u pravcu južnih krajeva, koliko mladih izlegu…
Bacanje kocke neće promijeniti slučaj, piše u jednoj od pjesama Željka Gašperta, jedinoga baranjskog pjesnika.
Prve vijesti iz bijeloga svijeta, nisu slučaj. Smrt mog omiljenog nogometasa Gehrd Mueler. Već dugo je narušenog zdravlja.
Jos jedna očekivano neuspjela “mirovna” akcija NATO i društva. Gdje oni mir prave, trava više ne raste, jer je ugaze milijuni i milijuni nogu, onih koji bježe ispred ovakovog Mira.
Baš je bilo lijepo proteklih mijesec i pol bez vijesti. Uživa čovjek samo u onome što mu oči vide.
U centru Berlina, na Alexander trgu, za nagradu, na komadiću stakla razbijene flaše, probušim gumu. Baš mi se ne da biti luda koja u sred Berlina krpa gumu. Narednih nešto manje od dva kilometra guram.
Prve slike u ogledalu su šokantne. Nisam kao oni iz Auschwitz, ali nisam daleko od onih iz bosansko-hrvatsko-srpskih (po abecednom redu molim…) koncentracionih logora, prije trideset godina.
Vaga ne laže ako laže ogledalo. Izgubio sam na putu samo pet i pol kilograma, što je manje od deset posto ukupne težine. Zadovoljan sam. Osjećam se odlično. Nakon slika u ogledalu i pogleda na vagu, u meni postoji samo jedna strast i životni nagon: jesti, jesti i samo jesti.
…
Početkom šezdesetih proslog stoljeca, u Baranju su dolazili brojni sezonski radnici. Radilo se na polju, okopavalo, bralo. Većina radne snage bile su djevojke iz Bosne, koje su radile u do ispod koljena dugačkim veselim i laganim haljinama kratkih rukava. Na nogama su imale bijele!!?? soknice i gumene borovo opanke.
Poslije radnog vremena, kad su se prale i dotjerivale, mi dečkići smo zavirivali kroz zamazana razbijena stakla.
E takovu razliku izmđu osunčanog i onoga što nije nikada vidjelo sunca, sad sam nakon šezdeset godina, vidio na vlastitoj kozi.
Pravi sezonski radnik, samo s tom razlikom, sto za protekle dane “rada” necu dobiti deset džakova kukuruza ili žita (posao se plaćao u naturi ili bonovima, tzv. č, sa kojima se moglo uzimati nužno u rijetkim trgovinama).
…
Slika druga. Početak sedamdesetih. U gostioni kod Momira zvanog Mosa, šareni, svjetlucajuci Jukebox. Pedesetak melodija. Ubaci se 50 para i odabere D8. Uživanje i party traju nepune tri minute.
Koliko puta ja mogu slušatu, toliko novaca nemam, a i treće, četvrto vrtenje singlice, pomalo počinje iritirati ostale goste kavane.
Na kraju radnog vremena pomazem Slavici (bila sretno udata), čistiti i brisati, a ona za uzvrat desetak puta ključem besplatno “odsvira” D8, jednu od mojih životnih himni.
Na kraju grada – jedno polje,
na kraju polja – jedan put.
Da, čudan neki put,
što teče kao reka do mora,
što na južnom suncu sja.
Do mora, i još dalje te tražim sad!
Na kraju mora – novo more,
na kraju puta – novi put.
Da, čudan neki put,
što leti kao ptica do sunca,
što na južnom nebu sja.
Do sunca, i još dalje te tražim sad!
Ti, ti si obala ta,
kojoj plovim ja, na, na, na,
da, dragi!
Ti, ti si obala ta,
kojoj stižem ja, na, na, na,
da, dragi, ti!
Na kraju mora – novo more,
na kraju puta – novi put.
Do sunca, i još dalje te tražim sad!
Ti, ti si obala ta,
kojoj stižem ja, na, na, na,
da, dragi, ti!
Na kraju mora – novo more…
/Bisera Veletanlic, Ti si obala ta, Opatija 1974./