(Pepeljuge naših dana, priča 4)
piše: Stjepan Poljaković
„Dinamo srca hajdučkoga“ našeg sindikalnog pokreta Andrea G. Z., onomad je naslov ove pjesme iznijela kao moto. Razmišljajući od kud početi članak, sjetih je se.
Pišem pod dojmom, s jedne strane načuo sam da je mnogim njegovateljima/njegovateljicama ovaj posao postao neizdrživ, s druge strane, naziru se prvi znaci promjena.
Osobno svjedočim da nas, 24- satne njegovatelje, mogu razumjeti samo oni koji su taj posao radili.
Mali smo krug, nema nas puno u odnosu na broj stanovnika mile nam domovine, o zemljama u kojima radimo da ne pričamo.
S druge strane, malo tko u tim zemljama je svjestan, ili želi priznati koliko smo mi zapravo bitni i koliko veliki posao obavljamo.
S jedne strane svatko od nas u Austriji makar, pred zakonom je samostalan obrtnik odgovoran za ono što radi. Samostalno možemo donijeti odluke, posao radimo sami, daleko od obitelji i kolega a opet, priznajmo, koliko puta su nam kolege pomagale u krizi?
Ideja okupljanja u vremenu kada smo bolno svjesni (pre)očitog egoizma zvuči utopijski.
Okupiti razasute individue od Iloka do Landecka za koje nisi siguran gdje se u kojem trenutku nalaze, veliki je izazov.
A opet, ako naše probleme ne razumijevaju ili svjesno ignoriraju, ako naš položaj mnogi debelo iskorištavaju, što nam preostaje?
Ako postoji iskra svijetla u mraku, zašto se ne potruditi da se ta iskra rasplamsa u plamen čija će svijetlost ohrabriti i učvrstiti one kojima je to potrebno?
Nisu najvažniji ljudi, oni odlaze ili odustaju, važna je ideja, spojeno sazviježđe. Nije li lijepo znati da tamo negdje postoji netko tko vas razumije, koga možete nazvati i podijeliti ostatku svijeta u mnogome gadljiva iskustva?
Nismo sami, nismo zaboravljeni! Zvuči utješno, zar ne?!
Teško nam je, osobno sam doživio traumu na kraju uspješno odrađene „štele“.
Volim svoj poziv, dugo sam u dilemi u kojem obliku ga nastaviti raditi?
Nisam samo ja u dilemi. Zato trebamo biti skupa. Rijetki su i predragocjeni oni koji mogu ono što mi možemo, zato valja ohrabriti i podržati svakoga tko je na ovaj posao spreman.
Ideja o sindikalnom okupljanju rodila se u trenutku kad je nama njegovateljima bilo najteže.
Sjetite se početka „corona krize“. Netko u Austriji, netko kod kuće čuo je da se rađa udruga, sindikat, pokret. I onda i sada znao sam i znam da će mnogo vode Dunavom proteći dok se nešto pokrene. No, bilo je bitno početi.
Živimo u vjeri i od vjere, da netko nije vjerovao ne bi se ni počelo. Činjenica je da postoji netko tko nas želi koliko toliko zaštiti dok se borimo da netko što humanije umre. Zaslužuju li ti i takvi povjerenje?
Negdje sam pročitao definiciju o ljudima. Mali ljudi se bave ljudima, oni srednji pojavama u svijetu a veliki idejama.
Izazivam sve nas da razmišljamo o zajedništvu i radimo na zajedništvu kao ideji i potrebi.
Predragocjeni smo, preteško nam je i premalo nas je da bi se tek tako gubili i nestajali.