piše: Stjepan Poljaković
Uvod za ovu priču nastao je prije nekog vremena, imao sam te misli u glavi, tražio sam kontekst u kojem ću pisati, čekao sam da sazrije, da izađe na svjetlo dana kao moj osobni doživljaj ili stav.
Uzeću si za pravo da na listu poznatih blaženstava iz Evanđelja dodam dva moja, osobna.
Blaženi oni koji razmišljaju iz konteksta različitih, njima svijet nije jedno(o)brazan.
Blagoslovljeni oni čiji bližnji razumiju kada i ako netko razmišlja u različitim kontekstima.
Moja odabranica i ja počeli smo živjeti preko noći, bez velikih priprema. Slutimo da je to mnogima bilo čudno, naglo, avanturistički… Nije da smo se zbog toga brinuli, mi smo imali svoj okvir, svoje smjernice i jedan generalni kontekst u kojem smo se vidjeli.
Bilo nam je jasno koliko smo slični, dovršavali smo si rečenice, čitali misli, imali smo toliko toga zajedničkoga. Ono na što smo se navikavali i što je znalo dovesti do zabuna je gledanje na određene stvari iz različitih uglova, nekada se događalo da kontekst nije isti. Sreća je moja i blagoslov što smo tokom vremena shvatili i prihvatili činjenicu da na sve ne gledamo jednakim očima, odlučili smo jedno drugome dati šansu da objasni što i kako mislimo.
Tijekom m života sam imao i priliku i potrebu vježbati razmišljanje i gledanje iz različitog konteksta.
Postoje ljudi koji to i ne moraju, netko živi među istomišljenicima, u istoj sredini, netko stvari rješava novčanikom, telefonskim pozivom, za nekoga drugi odrade sve. Mozak je navodno najljeniji organ i nekad nam se stvarno ne da misliti. A nekad nas život tjera, stisne uz zid i onda počinje vrijeme analiziranja, sagledavanja i traganja za izlazom, rješenjem. Nekome će moje pisanje zvučati kao filozofiranje, „popovanje“ prodavanje pameti, netko će pak prepoznati kontekst iz kojega pišem.
Pišem ovo u vrijeme kada sam više nego inače kušnjama pritisnut u potrazi za rješenjima, objašnjenjima.
Ponekada se ne radi toliko o nalaženju rješenja, ono se Božjom providnošću stvori, radi se o tome da moramo sebi objasniti kako i zašto prolazimo nama nemile kušnje. Moramo svoje stanje gledati u kontekstu, kontekstima, fragmentima.
Kada se kod mene stanje pogoršalo požalio sam se svojoj dragoj, zapravo, bilo mi je žao što sada kada napokon imam nekoga kraj sebe, imam problem.
Njen odgovor mi služi kao utjeha i oslonac, nešto što mi pomaže da iz svjetlijeg konteksta sagledavam stanje u kojem jesam.
„Možda me Bog baš zato i sada poslao k tebi?“
Na svaki moj pokušaj da nabrojim potencijalne izvore opasnosti, ona zna nabrajati za što trebamo biti Bogu zahvalni. To ja ionako znam, samo ja nekada stavljam naglasak na drugi kontekst. U konačnici dobijemo cjelovit mozaik.
Znam da nisam sam, niti je samo meni teže no inače, dapače. Osjećam zajedništvo i zagrljaje, o kojima pisah u zadnjem članku, ma koliko spisak onih koji trebaju našu molitvu raste.
Cilj ove priče je sve moje prijatelje, moju braću i sestre u Kristu nadahnuti i ohrabriti, utješiti i potaknuti da tražimo rješenje, da na istu stvar pogledamo iz više uglova ne bi li našli onaj iz kojega sve možemo lakše prihvatiti i podnijeti.
Božje obećanje je da će svemu dati sretan ishod, da će nam u svemu biti od pomoći dok taj ishod čekamo. Nikada, ma kako se mi osjećali, ma što mi mislili i ma iz kojeg konteksta gledali, nećemo biti napušteni.
Kako i koliko ćemo čekati? Ne znamo, tješimo se da ćemo vježbanjem sagledavanja našega stanja postati mudriji, imati iskustvo više, tko zna zašto je to za naše dobro ? Problemi su univerzalni, pitanje je iz kojega ćemo konteksta gledati, na što ćemo staviti naglasak?
Uostalom, veći je izazov vjerovati kad nije dobro nego kada je, više svijetle primjeri onih koji u nevolji ostaju dosljedni svojim uvjerenjima.
Za kraj meni možda najmiliji stihovi utjehe….
Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi,
al’ se ljubav moja neće odmać’ od tebe,
nit’ će se pokolebati moj savez mira«,
kaže Jahve koji ti se smilovao.
(Izaija 54.10)