piše: Stjepan Poljaković
Postoje stvari koje se moraju reći ma koliko god se tome protivili, dijelom zbog istine, a dijelom zbog zauzimanja jasnoga stava. Nisam od onih koji su skloni debatama. Radije puštam vremenu da pokaže svoje, ali…
Svjedoci smo svojevrsnog paradoksa koji graniči sa zdravim razumom.
Logično bi bilo da narod i država, koji su na rubu propadanja u svim segmentima, posvete svu pažnju sprječavanju daljnje propasti. Mi ne da se ne bavimo sadašnjicom, nego smo svakim danom bliži 45-oj. Kao u doba prije Krista, godine se broje unazad.
Logično bi bilo da država koja je ušla u dugo željenu Uniju shvati, kako nije sama na svijetu, kako je dio velike Europe i kako tu padaju mnoge, između ostaloga i nacionalne barijere. Dobro! Znamo da to u osnovi i ne mora biti tako. Koliko znam, potpisali smo mnoštvo dokumenata i povelja o prihvaćanju ovog i onog. Europski birokrati vode računa i o tome od kakve su tkanine napravljene igračke za naše kućne ljubimce, ali i o tome tko tu koga…..
Logično bi bilo da kao većinski kršćanska država njegujemo i branimo osnovne kršćanske standarde. U temelju kršćanstva je sloboda izbora, ljubav i služenje bližnjima. Ako je Bog dao pravo izbora, tko smo mi da ga nekome uzimamo ili ga zbog izbora žigošemo?
Paradoksalno je da su bivši članovi KPJ danas najveći progonitelji udbaša. Onaj izgovor: „Moralo se zbog… “ još je gori, ako si se prodao za bolji posao, napredak u karijeri. Što to govori o tvome karakteru?
Mi smo, kako rekoh, zaglavili u prošlosti. Meni kršćaninu neshvatljivo je kako netko svoje zlodjelo može opravdavati tuđim zlodjelom?
Priča kaže da je na jednom predavanju profesor u zrak podigao naranču, pitao đake što je to i što će iz nje izaći ako se stisne.
Ako je naranča naranča, iz nje može izaći samo narančin sok. Ako je kršćanin kršćanin, kada ga stisne kriza, on reagira kršćanski.
Ako u nama ima iole kršćanskoga duha, priznat će Hrvati i Srbi, Srbi i Hrvati, kako je u povijesti naših naroda važilo geslo: „Tko je jači, taj tlači!“ Isto se odnosi na ideologije ustaštva i komunizma. Manjina ili poraženi stradavali su u nemalome broju. Grijeh je grijeh. Osobno, teško mogu opravdati bilo koju vrstu ubojstva pa čak i u samoobrani, a kamoli ubojstvo nemoćnoga.
Činjenica da su logori u NDH postojali, činjenica je da su u njima stradavali često nevini i nemoćni ljudi. To je zlo koje se ne da opravdati ničijim tuđim grijehom. Naši grijesi su naši i mi ćemo podnositi raport za njih.
Bleiburg i Križni put isto tako su stvarnost. Ne zna se koja su zla veća i koja stradanja bolnija. Ali tuđi grijeh ne opravdava naše ponašanje.
S moje točke gledišta ni moji „nečisti glagoli“ u napadu bijesa, ne daju se opravdati. Pribjegavam objašnjavanju zašto tako govorim, ali to me ne opravdava.
Ako smo časni i pošteni koliko o tome govorimo, onda se nećemo kititi nečime što je uprljano tuđom krvlju, bilo da je riječ o zastavama, pozdravima, simbolima ideologija… u čije su ime stradavali nemoćni.
Ubojstvo je grijeh, zlostavljanje i proganjanje slabijih je grijeh, osveta je grijeh.
Blaćenjem i upiranjem prsta u drugoga mi ne bivamo ništa karakterniji. Za naše je dobro da se suočimo sa svojim slabostima i grijesima, kako prošlih tako sadašnjih, i da radimo na njihovom otklanjanju.