PAŠMAN – U kolovoškom sutonu jednog otoka sljubio se život i smisao
piše: Darija Matajić Agičić
Mogla sam se ukrcati na lažnu fotografiju. U sav šušur jednog od dražesnih otočnih mjesta u kojemu sve djeluje poput razglednice, sada već relikvije iz moje mladosti. Sladunjava savršenost. Pozdrav s Pašmana!
Mogla sam izabrati Pašman, a otići u Ždrelac, Dobropoljinu, Neviđene, Miljanu, Ugrinić, Tkon… Mala tiha mjesta, s okusom soli, na sjevernim rubovima otoka.
S Ugljanom spojena mostom, od kopna odijeljena Kanalom. Licem blizu kopnu, a naličjem daljini Kornata… Mjesta u kojima se naslonjen na sidra vremena, ljuljuška obris potopljenog rimskog grada… u kojima i same crkvice i kapelice mole za duše napuštenih mora, i jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj okuplja jata raznesenih valova, a samostan sv. Kuzme i Damjana strepi nad blagom pismenosti ovog liburnskog otoka.
Otok je to čija mjesta imaju fotogenične ulice. Skrivene u igri žmurke. Zrak koji miriše mirisom lavande. Plaže od šifona, pješčane, šljunčane, sunčane… i noćne razgovore trojca iz Bisaga, otočića Kanala… Potpuno nestvaran, više blizu sna nego buđenja, zavodljivo ljubavnički mreška se Galešnjak, srcoliki otok. Ni plima, ni oseka, ni velebitska bura ne mogu ga potopiti, ni vjetri ni vali, ne mogu ga kao papirnate brodice, vodom šetati, a komadiće potom pogužvati. Čista ljubav prirode. Zlatnoj ribici ispunjena želja. Minijatura savršene skladnosti, svijet preuzak za njenu mjeru.
Pašman, otok sa srcem. I licima ljudi otvorenim poput kišobrana. Ljepota bez roka trajanja. U kojoj, samo s godinama zrije čežnja.
Sve ovo ona je pitomija strana otoka. Onaj: Pozdrav s Pašmana!
Išla sam na mjesto bez mjesta. Na drugu, južnu stranu otoka, u kojoj priroda ne poznaje granice (one su samo u ljudima). I krivudala mi je misao dok sam putem, a on se opirao biti staza, krivudaviji i od same moje krilate misli, napuštala posljednje kuće, uredno, kao nakon proljetnog pospremanja, posložene oko lučice. U daljini zlatne kao muzejski nakit.
Selo mi je, sve više s pristojne daljine, čuvalo leđa. Daljina ima smisla samo kada je govorom omeđena… inače je bezdan… u kojemu čovjek traži konačnost u kojoj bi on bio beskonačan.
Nisam ja iz te priče. Nisam iznad njih, samo sam izvan njih. Poput bića s greškom, nekog s periferije svijeta…
Uvijek kasnim prispjeti na vrijeme… pa i ukrcati na onu fotografiju…. mogla bih, možda, popravljati satove i mijenjati to vrijeme. Ne ide ono toliko brzo koliko želimo ni toliko sporo koliko trebamo. Željela sam ubrzati pogled i usporiti vrućinu. Voljeti život više od njegova smisla. U kolovoškom sutonu jednog Pašmana sljubio se život i smisao… stara ribarska kamena kuća… kojoj je dvorište uvala. Sama… sa sobom, s morem, sa šumom na leđima. Druga, bijela u zelenom kamena kuća, daleko, toliko da se i pogled od hoda do nje umori. Poput suvišnog junaka, i ona odbjegla.
Bila sam na mjestu na kojemu nisam imala nikoga osim sebe. I knjigā. Za onaj lijepi razgovor u tišini. Za trenutak kad zbog riječi stane cijeli svijet. Za onaj u kojemu mogu, na kratkom povodcu izvesti u šetnju priče koje šutnjom šutim u sebi. A i ne moram. Otplatila sam ih. Godinama koje su počele sijediti. Prije je bilo davno.
Iza zatvorenih prozora priče se širom otvaraju. U zabačenim mjestima samih nas. U glasnosti tišine. I nevješto, a onda opet domaćinski, komešaju se i titraju poput jutara u kojima se susreću dan i sunce.
U prvom pašmanskom jutru, dan je ispao iz kalupa i donio, u kuću na osami, jutro koje postoji samo u onim knjigama koje volim… Na trenutak, moglo se dogoditi da povjerujem u iluzijski, nezbiljski prostor ovog ne-mjesta…
I onda zvuk violine. U maloj potkovi od kopna i mora netko je svirao. Skriven, poput ove kućice s prvim redom pogleda. Pred tom se ljepotom ostaje nijem. Nevidljiva poezija. Uglazbljena nostalgijā. Zvonka radost. Duša se raspe u praznini. Moji ‘Valovi’ Virginije Woolf zatvoreni…
Debussy. Svojevoljno ispisan iz ramova impresionizma… o njegovom ‘Razgovoru vjetra i mora’ otrovni žalci od riječi Pierrea Laloa kad kaže da ne čuje, ne vidi, ne osjeća more… šteta, Pierre, šteta… čujem ga, vidim, osjećam ga… i ne stvarno, i ne Pupačićevo, nego Debussyjevo. I njegovu moć i njegov šarm… čarolija, s malo nota… Cameo na Pašmanu. U priči izgubljenih, a nađenih mora. Riječ, u koju toliko vjerujem, pokleknu pred zvukom. A o moru izrečeno more riječi.
Vremešni violinst bio je Talijan, a ‘Preludij za Faunovo poslijepodne’ naslonjen na Mallarméa i Debussyjev, i Talijanov, i moj, i pašmanski, i svih valova ovoga svijeta. Globus prepun ptica u rukama, koje se, poput godina skupljaju i odlijeću. Čovjek s čovjekom, onaj koji pripada svima, može preplivati svako more. I, ne moriti se smislom… pa put je smisao.
Popodne se lijeno vuklo i odmicalo. Prošetavalo po nebu. I na satu. A violinist, nimalo zbunjen rijetkim inventarom štetača ni nesvjesno se nije upuštao u tuđe bitke pogleda… upustio se u vlastiti mir, dok su se, na nadolazećim oblacima odmarale ptice. Glazba je bila njegovo more i njegova luka. Njome kao da je smirivao nemire. Zvuk njegove violine, ovog trenutka jedini je zvuk cijelog otoka. Pa i crkveno zvono u daljini samo se spotaknulo o val i naprasno utopilo…
Vjetar, nalik na dodir, silazio mi je niz rame tišinom lopova.
A onda, bez najave, nebeski grafiti naglo počeše tamnjeti. Nepokolebljiva plavičasto-bijela svježina uznemiri se. More se u naletu, poreza na liticu. Postade unervoženo. Srele se strepnje. U neveri. Dan izuo japanke. Snop kasnoljetnog sunca izgubio se. Zrak prodisao vjetrom. Dan postao opskuran. I opet, savršen u svojoj podivljalosti. Debussy… odjednom, kao da se dogodio nekom drugom svijetu. Nebo se obremenilo oblacima. Postalo teško. Blizu, na dohvat ruke. Zastrašujuća ljepota. Ružno pače ljeta. Svijet mora i kopna pohvatao se po škrapama pogleda. Nevjerojatan završetak dana koji je i sunce grijao, razroko se zagledao očima otrovanim umorom… ‘Umoran sam. Otišao bih nekuda daleko i ne bih se osvrnuo… ko zna kuda. A kada bi netko plakao za mnom, ja bih napisao kratko: Zbogom. Idem da ozdravim’. Mrak je istrčao iz noći. Poput nage misli. I zvijezde su zakasnile, iako su znale, kako se laku noć ne kaže, laku noć se zagrli. Nisu stigle. Nisu se uspjele upecati za nebo. Zavezala se samo pomahnitala nevera. U kojoj je najbolje da se svatko u svoju kišu odjene. Nemuštim jezikom, vjetar se poigravao vodom: More tebi, valovi meni! I onda, u tom nadigravanju, zora, u maniri Zlarinjanke zaječi: ‘ne brani mi snove, njima razgrćem oblake’. I razgrene ih. I ozdravi. Vjetar se od vjetra u potopljene ruševine sakri. Magičnost, koju samo mrak prepoznaje, pobježe, poput nemirnog guštera, ispod kamenih spavača. Noć se udade za neveru i ode. Uvijek su fatalni oni trenutci koje slabo ili nikako ne poznajemo. Pa i greška onda pogriješi. I povjeruje u trajni i tajni život nevere. Nebo se vratilo svojoj boji dana. Zrak postao titrav i proziran. Pašman okupan. Ružmarinasto mirisan. Violinist s violinom. Ovoga puta bez ‘Mjesečine’. Na istom mjestu. Isto zanesen…
‘Dobrojutro more’. More, rado bih ti bila tajna. Nakupilo se u meni krijesnica vedrine…
Morem odmorena, završavam na svom brodskom balkonu ono nezapočeto čitanje Virginijinih ‘Valova’ na Pašmanu. I ponovno, sa zazorom, gledam na jeftino brojanje godina koje su pojele malo više od pola mog stoljeća, i dalje ih brojim trenutcima koji imaju svoje ime. Jedan se zove Pašman. Istinski dodirne, samo ono nedodirljivo. Zaljubljena u ljepotu, nemoćna pred njom, posadila sam ih, te trenutke, i zalijevam ih sjećanjem. A oni oblikuju krajolik mog unutrašnjeg života. I onda, ponekad, jednostavno niknu u rečenicama, usput popunivši praznine abecedarija želja i godišnjaka ljepota. Poput bezvijednih, a neprocjenjivih obiteljskih broševa, koji pristanu zakopčati se samo na našim reverima.