piše: Marija Juračić
Eto, i to se dogodilo. Na ljestvici najsiromašnijih država Europske unije osvojili smo treće mjesto.
Da smo se samo malo više potrudili bili bismo prvi. Znate kakvi smo. Jedva da smo zadovoljni kada na nekim natjecanjima osvojimo srebro, a četvrto mjesto nikada ne nazivamo uspjehom.
Posprdno govorimo da je natjecatelj, koji je osvojio četvrto mjesto, dobio drvenu medalju i tim drastičnim odvajanjem drva od plemenitih metala naglašavamo da natjecatelj ne pripada uspješnima. Luzer.
Ni ovim trećim mjestom na ljestvici siromaštva nismo osobito zadovoljni. Da smo se samo malo više potrudili pa na otimačinu narodnog blaga zatvorili oba oka, pad prema prvom mjestu siromaštva bio bi uspješniji.
Naša draga država je odradila svoje.
2014. godine donijela je na pedesetak stranica Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključivosti. (I inače smo u donošenju raznih elaborata i planova nenadmašni.)
Moram priznati da je mnogobrojna radna skupina, koja je ovaj dokument napisala, svoj posao odradila dobro. Dokument je jasan, činjenice su dokumentirane, grafikoni precizni i ubola bi ta Strategija srž problema… kada bi društveni odnosi bili idealni… kada lopovi ne bi bili poznati policiji, jer bi već nakon uhićenja zbog prvog kriminalnog djela sjedili iza rešetaka, kada sudovi ne bi osudili babu koja je prodala hlače preminulog supruga, a oslobodili velike igrače privrednog kriminala, kada njihove presude ne bi slale poruku da se kriminal isplati… jer s njim možeš lagodno živjeti sve do svoje smrti… jer ti prevaranti igraju na veliko, ohrabreni činjenicom da je koji mjesec istražnog zatvora prihvatljiva gnjavaža prema dobiti kojom će materijalno osigurati ne samo sebe, nego i svoje potomke.
A narod?
On tek treba naučiti osuđivati, a ne slijegati ramenima i govoriti: „Čovjek se snašao“, jer svako njegovo snalaženje znači korak prema prvom mjestu siromaštva nas i naših potomaka.