piše: Verica Jačmenica-Jazbec
Parkinsonova bolest (Bolest pokreta) – što je to?
To je podmukla, kronična, napredujuća bolest moždanih stanica. U dubini mozga nakupljaju se neželjene bjelančevine koje razaraju stanicu i onemogućuju je da stvara dopamin.
Dopamin je tzv. moždana tvar koja je prijeko potrebna za stvaranje normalnoga neurološkog signala za pokret određenog dijela tijela. Zato se Parkinsonova bolest zove i bolest pokreta.
U Hrvatskoj ima (2021.) oko 15.000 takvih bolesnika.
Parkinsonova bolest nije znak normalne starosti!!!
Znakove te bolesti treba prepoznati što ranije, shvatiti ih ozbiljno i što ranije početi s liječenjem!!!
Kada bolest nastaje
Bolest se uglavnom javlja u starijoj dobi. Od te bolesti obolijeva 1-2% ljudi starijih od 60 godina. Češće obolijevaju muškarci.
Kakvi su znakovi bolesti
1. znakovi bolesti su: sitno drhtanje (tremor) obično jedne ruke, a potom i noge na istoj strani tijela. Drhtanje je u početku bolesti vidljivo kad osoba mirno sjedi s rukom na stolu ili u krilu. Zbog tremora se mijenja rukopis bolesnika. On počinje pisati sitnim i nečitkim slovima. Na tremor se nadovezuje zakočenost pojedinoga zgloba (npr. ramena, kuka, koljena, lakta) ili pak mišića (osobito na licu). Zbog ukočenosti mišića na licu nestaje mimika, pa bolesnik ima nepomično, ukočeno lice, poput maske. Na licu takvoga bolesnika ne očituju se njegovi osjećaji. Sveukupni pokreti tijela postaju sve sporiji ili sve rjeđi. Tremor mišića nestaje u snu. Bolesnik radi ukočenosti u udovima ima smetnje u hodu. On sporo započinje hodati, zatim ubrzava hod, hoda sitnim koracima, ukočenoga tijela. U hodu se teško može okrenuti. Zato često pada u kući ili na ulici.
2. U kasnijoj fazi bolesti javlja se poremećaj ravnoteže. Zato bolesnici češće padaju i ozljeđuju se. Bolesnik može izgubiti osjet njuha. Može imati pad krvnoga tlaka, a radi toga i omaglice i nesvjestice. Često ima i poremećaj u radu štitne žlijezde. Metabolizam bakra može također biti poremećen.
3. U uznapredovaloj fazi bolesti bolesnici postaju depresivni, učestalo mokre ili ne mogu kontrolirati mokraću pa moraju nositi pelene. Pate od zatvora stolice. Javlja im se pojačano lučenje sline. Imaju smetnje spavanja. Mogu imati vidne halucinacije. Kao komplikacija bolesti nastaju nekontrolirani i nehotični pokreti (diskinezije) koje bolesnik ne može kontrolirati.
Pretrage
Postoje tipični i atipični oblici bolesti. Tipični oblik može se dokazati na CT snimci mozga.
Kod atipičnoga oblika potrebna je MR snimka mozga.
Na snimkama mozga vide se nakupljanja bjelančevina u dubljim dijelovima mozga.
Liječenje
Do sada nije pronađen lijek koji bi izliječio bolest. Postoji lijek u tabletama, levodopa, (Madopar) koji povećava razinu dopamina u krvi. Njime se mogu ublažiti simptomi bolesti.
Tipični bolesnici dobro reagiraju na levodopu. Od početka bolesti pa do smrti bolesnika može proći do 25 godina.
Atipični bolesnici obolijevaju prije 60. godine i kod njih bolest brže napreduje. Obično do smrti prođe oko pet godina. Kod takvih bolesnika liječenje se provodi levodopom i dubokom moždanom stimulacijom. Kod takvih bolesnika neurokirurg usadi dvije tanke žičice (elektrode) u mozak. One su spojene s malim elektroničkim uređajem koji se namjesti ispod kože na grudnom košu i koji preko elektroda odašilje impulse u mozak. Na taj način može se kod većine atipičnih bolesnika bolest dosta dobro kontrolirati.
Uz lijek Madopar preporučljiva je redovita tjelovježba i fizikalna terapija koju propiše liječnik-fizijatar. Ishrana mora biti zdrava i uravnotežena, prikladna za starije osobe. Dobro je bolesnika i njegovu obitelj uključiti u udrugu koja okuplja ljude sa istom bolesti. Tamo će bolesniku psiholog pomoći da se riješi osjećaja srama koji je najčešći razlog da se oboljeli izolira od društva.
Njega bolesnika
Kod bolesnika s Parkinsonovom bolesti svijest je i pred sam kraj života dosta dobro očuvana. Kod 30 do 40% takvih bolesnika razvije se demencija. Oni tada postaju bespomoćni, u krevetu, postupno gube svoje spoznajne funkcije, često nisu svjesni svoga stanja. No, preostaju im emocije. Bolesnici do kraja života mogu prepoznati dobre emocije. Zato se s takvim ljudima treba ophoditi s ljubavlju, nježnošću, toplinom i blagom bojom glasa.
Podsjećamo
Papa Ivan Pavao II bolovao je od Parkinsonove bolesti. Iako bolestan, do kraja života obnašao je svoju svetu dužnost. Nije se stidio svoje bolesti. Pred cijelim svijetom bio je uzor strpljivoga bolesnika.