piše: Milan Rajšić
Mirno nedeljno jutro. Probudio me kukurikajući pijetao i grebanje po vratima male crno bijele mačkice. Mačkici dajem nekoliko komadića pljeskavice, koja mi je preostala od sinoć, a pijetao treba da je sretan što nije u Njemačkoj. Već bi zbog svoga kukurikanja završio u loncu.
Bački Monoštor je najhrvatskije mjesto u Srbiji. Tipično ravničarsko selo s tri tisuće žitelja od kojih se jedna trećina, potuca po paralelama i meridijanima Zemlje. S mjesnog logotipa, iskaču divlje svinje, jeleni, srne, ribe i ptice, jednako kao i iz šuma i kanala, koji okružuju selo.
Na tržnici, dovoljno velikoj za malo mjesto, svega kao u božijoj bašti. Dominiraju paprike i paradajzi, ali se nađe i purica, švabski sir, kajmak, med…
Parkiralište prepuno. Desetci bicikla, među kojima neki nisu ni za otpad, ali još kotrljaju. Idealno prijevozno sredstvo za tri kilometra dugačko bačko selo.
Prekoputa, pred crkvom Petra i Pavla, još pedesetak bicikla, a unutra stotinjak mještana. Neki su prije crkve posjetili tržnicu, pa korpe prepune crveno žutih plodova, daju poseban ugođaj, sličan onome za Dan zahvalnosti u oktobru.
Jedan jedini stari gospodin nosi masku na licu. Vojvođani i Srbi su podozrivi prema svim mjerama borbe protiv korone. U posljednjih pet dana sam sreo dvoje ljudi koji se pridržavaju propisa. A i propisi su upitni i svakodnevno kontradiktorni.
Monoštor je rijetko mjesto u Srbiji u kojemu nema pravoslavne crkve, što ne znači da nema pravoslavaca i ostalih, ali oni svoje vjerske potrebe obavljaju u susjednoj Kupusini, Bezdanu ili Somboru.
Propovjed teče na ugodnom lalinskom, mekanom i kao ravnica razvučenom, mirnom “jeziku”. Prava suprotnost onom kreštavom, ponekad iritirajućem kaptolskom, zagrebačkom i pretencioznom jeziku.
Među posjetiteljima crkve je nekoliko starijih gospođa obučenih kao prije stotinu godina. Više o ovome može se saznati na njenom veličanstvu Wikipediji.
Poslije završetka prve, kako je ovdje zovu, male mise, ugodno čavrljanje i razgovor. Podrazumijeva se, na ikavici, kakva se rijetko može čuti. U svakom slučaju u Monoštoru i s one strane Dunava, u Darazu (Draz), Gajicu i Topolju.
Sinoć u razgovorima u kavani i s vlasnicom pansiona, svi su me pokušavali uvjeriti da su oni tisuću posto Hrvati (i jesu!), ali da nemaju osim toga ništa što ih veže uz Hrvatsku.
Hvale se da žive u slozi i suživotu s pravoslavcima, luteranima, kalvinima. Sretni su da nevolje prije tridesetak godina, nisu osjetili na svojoj koži iako je grmljavina i tutnjava iz Vukovara, bila glasna kao da je u susjednoj ulici. Već stotinama godina žive na ovim prostorima i nisu nikada imali nikakve, baš nikakve probleme. Jednako za austro-ugarske i shs kraljevine, kao za socijalističke i posljednjih desetljeća, nacionalističke politike.
Uživaju u miru i bogatstvu panonske ravnice i nacionalnom i religioznom bogatstvu. A tajna strast im je ilegalni ribolov i krivolov. To im je “genetski poremećaj”. Oni imaju manje saznanja o tome što se dešava s one strane Dunava, od nas koji smo tisuće kilometara daleko.
Ugodan neki narod!
Baš mi je bilo čast ići Prvi put na jutrenje sa Šokcima (bačkim).
Veselim se sutrašnjem susretu s mojim (baranjskim) Šokcima.