piše: Milan Rajšić
Više od 26 tisuća Palestinaca – mahom žena i djece – stradalo je do sada u daleko najsmrtonosnijoj vojnoj operaciji 21. vijeka, a nova, nepisana pravila novinskog izvještavanja nalažu da ova rečenica završi, ako već ne ritualnom osudom Hamasa, onda barem informacijom da je vojnu operaciju Izraela izazvao Hamasov teroristički napad 7. listopada.
U Hašemitskoj državi Jordan živi devet i pol milijuna ljudi, od kojih barem polovica ima nekoga svoga s one strane rijeke Jordana i nekadašnje Palestine.
I jordanski kralj Abdulah je oženjen Palestinkom, Ranijom Al-Rašin, a sada je ona Kraljica Ranija Al- Abdulah i istovremeno majka Huseina, Iman, Salmu i Hašema.
Mjesec dana boravka u Jordanu protekao je u apolitičnoj atmosferi. Desetak uličnih murala i grafita šareno je objašnjavalo prolazniku da s one strane rijeke netko ubija nedužnu djecu i ruši brojne kuće.
Jedan taksista je moju molbu da potraži neku od radio-stanica ljubazno odbio, objašnjavajući da je on u žalosti.
Beduin Saleh koji nas je primio pod krov svoga šatora nerado govori o ovoj temi, a i kad progovori pretvori se to u šalu kao: toliko nama Arapima pomažu naši zemljaci iz Jemena šaljući zastarjele i primitivne rakete na Izrael, a iste uvijek završe u našoj pustinji...
Svakoga petka, poslije namaza, na ulicama višemilijunskoga glavnog grada Amana, okupi se par stotina tisuća ljudi i mirno, kroz klanjanje i molitve, satima protestiraju.
Od svega je ipak najpotresnije kada poslije mujezinovog poziva na jednu od pet dnevnih molitvi, s minareta otpočne žalopojka, naricaljka, tužaljka, tužbalica…
Mirnim, tužnim glasom, uz dobru dikciju, desetak minuta se nabrajaju imena poginulih i umrlih…
26 tisuća imena treba izgovoriti i nabrojati, a bogami treba to i saslušati, treba i zaplakati, treba se i naljutiti, pazeći da se ne mrzi, da se ne pobjesni.
Skoro deset milijuna ljudi već četiri mjeseca žive u takvoj prenapregnutoj atmosferi i ne pucaju po šavovima ljudskog (ne)karaktera. Još uvijek ih nije spopao ni bijes, ni mržnja, ni potreba za osvetom. Još uvijek, ugodni Arapi jordanski, ne urlaju po ulicama: “U boj! U boj! Za narod svoj!”
Nekada je moja baka govorila: Što se bojiš?, kad nisi kriv?
Gledam od turista prazne ulice Amana, praznu pustinju Wadi Rum, građevine nekadašnjeg nabatejskog carstva Petra…
Tek rijetki italijanski ili francuski turisti. Dobro je da nisu gužve, da ne dolaze mase, ali…
Zbog čega su se uplašili Nijemci, Englezi, Skandinavci…
“Zbog čega”, kaže moja baka, “kad nisu krivi?”
Da su Ameri krivi, u Jordanu i širom svijeta, Arapima i Srbima, jasno mi je već pola stoljeća, ali kuda se dade moja Europa?
Rat i desetci tisuća mrtvih prisutni su u Jordanu, svakodnevno, ali na jedan neviđen, ljudski način.
Na način čovjeka koji je tužan, a ne želi izazvati drugo zlo.
Na način čovjeka koji ne živi u Starom zavjetu, s parolom, “Oko za oko, zub za zub!”
Niti sam priču počeo, a niti ću je završiti inventurom i pregledom tko je koga izazvao i tko je za što kriv.
Završit ću je tvrdnjom, da smo svi krivi, zbog toga što više ne govorimo o “tamnoj strani zapadne civilizacije”.