piše: Milan Rajšić
Pravda je spora, ali dostižna. Konačno smo dočekali i taj dan, priznati smo kao europska prethodnica u rušenju spomenika iz prošlih vremena.
Ovih dana su brojne europske države (demokratske i civilizirane), odlučile putem donošenja pozitivnih zakona, srušiti sve spomenike i obilježja nastala u vrijeme socijalizma.
Koliko smo mi bili napredni i dalekovidi, najbolje svjedoči podatak, da smo na našim hrvatskim prostorima, to obavili još prije trideset godina. I k tomu još, temeljito i bez iznimke.
Za očekivati je narednih dana, da gospodin Skejo i društvo, prime isprike i najviša europska priznanja za ovaj segment (ne)ljudskog djelovanja. Alaj će se peći volovi i janjci.
Ovo je trebala biti satira.
Ovo je samo blijeda slika, kako se to na ovim balkanskim prostorima radilo u satiricnim novinama, kojih nikada (do sada), nije nedostajalo.
Smjenjivali su se Jez, Kerempuh, Bodljikavi jež, Feral…
Danas, spala knjiga na dva, tri slova: Ivančić, Dežulovic, Šprajc…
Nažalost, ne ide književna forma satira skupa s nacionalizmima i šovinizmima, ali ono malo pto šte pojavi, nasmije nas zasigurno do suza.
Za dom i satiru, zrele su i europske odluke o ukidanju viza za ruske građane. Umjesto da se što brže primi sto milijuna Rusa, pa i na taj način što prije prekine rat, Putinu se na srebrnom pladnju, nudi topovska hrana u obliku milijuna mladih Rusa, za koje su europska i demokratska vrata zaključana i zamandaljena.
Gospodi pomiluj, Gospodi pomiluj, gospodi pomiluj…
Što nam danas znači ime Grener (Brittney). Ništa, al baš ništa, ništa nama, al ništa ni Bidenu i društvu preko Velike bare.
Mlada, talentirana košarkasica, prestrogo osuđena (prema zakonu, ali nehumano), već sedmi mjesec čuči i čami u ruskim kazamatima (isti su posvuda u svijetu). Američka administracija se baš i nije ubila, da mlada djevojka što prije izaše na slobodu i nastavi igrati košarku. Amen.
Desetci tona crknute ribe u graničnoj rijeci Odra, a na poljskoj strani. Sve znanje ovoga svijeta, već pet dana ne pomaže da barem saznamo uzrok.
Desetci europskih glečera se prenaglo tope i nestaje. Sve znanje ovoga svijeta, već pedeset godina, ne pomaže da to zaustavimo.
Biti će bolje kad se legaliziraju marihuana i hašiš, a i ponešto bijelo. Lakše se diše!
Pohvalim se prije nekoliko dana, sinu u Berlinu (joj, što je rima i što sšima…), kako sam cijela dva sata, slušao Brian Greene i pokušavao razumjeti kvantnu fiziku, crne rupe i još koješta, a sve uzalud.
Gleda sin mene, zadovoljno vrteći glavom: “Dobro je Stari moj, tko vjeruje da je razumio atomsku fiziku, nije niša, al’ baš ništa razumio. Tako barem, kaže atomski fizicar Richard Feynman.”
Pa još doda:
“...moj Stari, ti da jednog dana poludiš, na tebi se ne bi ništa ni poznalo…”
Možda mi baš i ne ide s kvantnom fizikom, ali priču i prisjećanje na prve erotske avanture Emmanuelle po Bangkoku, dobro sam razumio, od prve zapamtio i cijelog života ih se rado sjećao.
Prije pedeset godina, u Francuskoj je preko 20 miliona ljudi u mjesec dana, gledalo Sylvia Kristel u kontradiktornom erotsko-pornografskom filmu.
Te jeseni je Emmanuella bila gošća i u pomalo zadimljenom, uprkos zabrani, seoskom kinu u Dardi, u ravnoj Baranji, na brdovitom Balkanu.
Vraćajući se prije tri mjeseca, izgubio sam sva dokumenta (može i sve dokumente...)
Uložio sam zahtjev za nova. Na ovo zadovoljstvo otišla stotka. Čekanje (samo) šest tjedana.
Dok ne budu gotova, skoknuo sam do Kassel, na 15. Dokumenta.
Festival moderne likovne i skulptorske umjetnosti, održava se već ohoohoo godina, u pravilnim petogodišnjim razmacima i traje okruglo stotinu dana.
Požurite. Dokumenta Vas čekaju u Kassel.