Mršenje muda Marjanovih ili Kad na vrbi rodi grožđe!
piše: Milan Rajšić
Prekrasani su ovi naši južnoslavenski, balkansko-panonski jezici. Prekrasni.
Ono što veliki svjetski jezici govore i pišu u pet-šest riječi i nejasnih kodova, naši, za čovječanstvo beznačajni jezici, jednostavno i svakome razumljivo napišu i kažu.
Umjesto nejasnih “Conference of the Parties of the UNFCCC, or COP27”, naš hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački… lijepo kaže:
“27. mršenje muda”
Nema toga školovanoga ili neškolovanog, radnika, seljaka, intelektualca, Hrvata, Srbina, Bošnjaka, Crnogorca, Makedonca… jednako kao i svih Mađara, Slovaka, Albanaca, Italijana, Rusina… koji žive na našim prostorima, a koji ne zna da iza Mršenja muda, stoji – duplo ništa.
Stari (južno)slavenski izraz za bavljenje trivijalnim stvarima i gubljenje vremena.
I k tomu još, dvadeset i sedmo, svjetsko Mršenje muda.
Od 1992., od kada se na ovaj način mrse muda, Zemlja nam se sve više, umjesto sve manje, zagrijavala, da bi ova godina postala rekordna.
Do sada su se, muda mrsila, samo među bogatima, uspješnima, pretežito bijelima, a ovaj put se mršenje preselilo u Afriku, koja ništa nije kriva za zagrijavanje Zemlje, ali plaća jednu od najskupljih cijena.
45000 mrsitelja muda, okupilo se ovih dana u Scharm el Scheich, zagadivši i zagrijavši majčicu Zemlju, kroz avio letove, vožnje crnim limuzinama, eirkondiširanjem soba u kojima se izležavaju i sala u kojima od pospanosti nakon lude noći, zijevaju zaboravljajući staviti ruku pred usta, za još nekoliko desetinki stupnja Celzijuseva.
A sve to samo zbog toga, kako bi konstatirali da u dosadašnjih 26 mršenja muda, nisu ama baš ništa napravili i da se “…prema Klimapaklu na Zemlji, vozimo modernom autocestom, ne skidajući nogu s papučice za gas, a u našoj Borbi svih borbi, na sigurnom smo putu da istu izgubimo…” (UN generalni sekretar Guterres)
A problem ne leži u količini CO 2, koju stalno spominjemo kao uzrok za nevolje. Problem leži u našem MORALU, bolje rečeno NEMORALU.
Još od vremena “Zabriskie Point”, filma iz 1970., italijanskog redatelja Michelangela Antonionia, nisam se sreo s drastičnom kritikom potrošačkog društva i negacijom konzumentizma.
Za razliku od nekadašnjih revolucionarnih studenata, koji su spremni na MINIMALIZAM, i kod kojih na kraju filma, sve materijalističko leti u snažnoj eksploziji u zrak, praćeno glazbom Pink Floyda, današnji ekološki aktivisti, najčešće zaogrnuti zelenom odorom, ne znaju koliko bi novoga, modernoga kupili, u koji All inclusive bi otputovali, gdje bi svoju stražnjicu natakli, što sve u sebe ne bi ugurali, istovremeno optužujući prljavu EKONOMIJU i prljavu ENERGIJU.
Problem je ovdje u prljavom, egoističnom, nezasitnom KONZUMENTIZMU, u bolesnom potrošackom društvu, koje negdje mora potrošiti svoje peterocifreno mjesečno primanje.
Ugljicni dioksid, ne proizvodi sirotinja sa stotinu dolara mjesečno.
Idu ovi “ekološki osvješteni” i korak dalje, pa besramno kažu, mi se ničega nećemo odreći, mi ćemo i dalje kupovati i uživati u blagodatima standarda i luksuza, a vama ćemo ostaviti mrvice nakon što sve požderemo s bogatog stola.
Obećali su bogati, prije desetak godina, stotinu milijardi necega, sirotinji iz 150 zemalja. Do danas ništa nije isplaćeno.
Ovih dana, na obali Crvenog mora, ponovo obećavaju.
Obećanje ludom radovanje, ili bit če, al’ kad na vrbi rodi grožđe…
Bit će Muda Marjanova, reklo bi se na našim (juzno)slavenskim jezicima.