Vesna Janković
Djevojčica još sam što naslonjena uz prozor čeka
dok jesen šušti uranjajući krišom u polja meka
miris dunja nosi i usahle zebnje, kad zanoći
prosute stihove uz žubor kasnog sata toči
Otkucaj ponoći, blaga rima u pretincu tmine
tiha želja koja boli, a ne mine
tek nestvarno, poput jeke, u mislima snuje
skromnim koracima daljinama putuje
Toplo sunce čujem još šapuće
na brezinom lišću dok sakriveno drijema
na tlu od mraza zvecka polomljeno pruće
svaka se staza već za zimu sprema
Pod zvjezdanim nebom plešu moje misli
a u meni spava nedirnuta sjena
dozreli zapisi u dnu sjećanja se stisli
i prevrću oblutke uspomena