autorica: Marica Žanetić Malenica
Tebi, mala štreberice, tebi se obraćam. Odlikašici, čiji su se sastavi čitali u razredu, a rukopis nazivao krasopisom. Pitam se, dok mi oči posustaju, sindrom karpalnog tunela prijeti desnoj ruci, a leđa bole od sjedenja, otkud ti ta neutaživa glad za čitanjem i taj nagon za pisanjem kojih se, kako stvari stoje, za života riješiti neću.
Umjesto u neku građansku, roda te zabunom udomila u obitelj otočnih gena koja se, netom po tvojemu prvom plaču, doselila u veliki bosanski grad, kulturološki i jezični milje posve drukčiji od onog datog ti rođenjem. Nisi imala ni knjiga ni igračaka, tek bistru glavu i ovnovsku upornost. Sjećam se, cmizdrila si bezglasno za klavirom koji je u susjednom stanu ispuštao milozvučnu melodiju, ali ne i za igračkama i haljinama svoje imućne susjede s kojom si se igrala. Nisi bila zavidna, trzala si na drugu ješku.
Tata ti je svake večeri pričao istu priču o kopcu koji pokušava ugrabiti piliće brižnoj majci. Znala si je napamet, a opet si pomnjivo slušala, smirivao te je tatin glas prije sna. A onda, s prvim naučenim slovima, otkrila si da postoje kuće u kojima stanuju samo knjige i htjela si se tamo preseliti. Nije išlo, pa si knjige posuđivala. Gutala si bajke, one iz cijeloga svijeta, i nisi ih se ostavila dok i zadnja dostupna nije bila pročitana.
Punila si se i pjesmama, pričama i romanima pa sam životom koračala poput košnice nakrcane pčelama. Sada je iz te košnice procurio med ostavljajući zlaćani trag u pjesmama, pričama i putopisima koje pišem. Vrijeme je da ti zahvalim. Tebi, maloj štreberici kojoj su bajke nadomjestile sve što joj je zbilja uskratila. A koja je ovoj staroj štreberici omogućila darežljiviju zbilju i plodnu jesen života.
(Objavljeno u zbirci grupe autora (njih šezdeset jednog) naziva „Pišem pismo sebi, djetetu“ nastaloj kao rezultat međunarodnog natječaja Društva „Kvaka“, Velika Gorica, 2021.)