tekst i foto: Dražen Radman
Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao ‘stanje cjelovitog tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja’.
Ako je to tako, zašto onda u ovom korona vremenu gotovo sve svjetske vlade ‘brinu’ isključivo za tjelesnu dimenziju zdravlja? Je li to slučajno tako?
S obzirom na milijune izgubljenih radnih mjesta, na milijune novih depresivnih poremećaja i s obzirom na milijune narušenih odnosa, zašto nacionalni stožeri ne iznose podatke i o tome? Zašto ne daju ‘preporuke’ kako smanjiti strah, stres i unutarnju bol?
Možda zato što moraju dati naglasak i brigu isključivo na tjelesnu dimenziju? Možda ne znaju ili nemaju takvu dubinu šireg uvida u zdravlje da bi spoznaju mogli prenijeti i na svoje narode?
Katastrofalna je pogreška ‘običnog čovjeka’, a kamo li ne ‘vladajućih struktura’, smatrati zdravlje kao isključivo fizičku kategoriju.
Zar više čovjeka ne boli rana iznutra nego rana izvana?
S obzirom da čovjek u zemaljskim ‘instancama’ nema potreban odgovor (prije ili kasnije to shvati), mnogi dođu u situaciju da, napokon, podignu glavu prema Bogu i otvore se duhovnoj stvarnosti koja ima moć ispuniti njihova srca mirom i snagom kakvu im dotična zemaljska ‘instanca’ neće, a niti može donijeti.
Da, moć Duha Božjega čini da, čak i u krajnjem slučaju, čovjek može biti i tjelesno teško bolestan, može biti i socijalno ugrožen, a ipak biti (duhom) zdrav. Nije lagano, ali… Svi znamo neke takve ljude…
Jer, ruku na srce, ipak smo svi mi daleko više ono što smo iznutra, nego ono što smo izvana.
“Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati.”
(Psalam 62:6-7)