piše: Milan Rajšić
Iza mene je već desetak dana kako sam “prekoračio” rijeku Dunav i počeo lutati po, kako bi Matko Peić rekao, “našoj najcrnjoj pokrajini”.
Baranja i četrdesetak kilometara lutanja i skitanja su prošlost.
Sela Zmajevac i Suza, vino i ribnjaci, Piroš čizma, Mađarice, čardaš; Kneževi vinogradi, nekadašnja beljska vinarija i prvi baranjski bazeni; novo moderno gradićpejtonsko romsko naselje u Dardi, nekadašnjem srcu i mozgu Belja; baranjski starosjedioci, uspješni zemljoradnici i proizvođaci najukusnijih kulena, Srbi u Jagodnjaku; nakon pet desetljeća ponovo sa Željkom Gašpertom, jednim od tri baranjska pjesnika i književnika; neplanirani susret sa ćerkom Mirka Hunjadija, najbaranjskijeg vinkovčana, autora jedinog kroničara i putopisa po Baranji…
Prelazak preko Drave i evo me u ravnoj Slavoniji. Glavni grad Osijek, prolazi kroz najskromnije i najsiromašnije doba od kada su Turci, preko dravske močvare gradili osam kilometara dugačak drveni most u Baranju.
Ravnica, kukuruzi, pšenica i nakon pedeset kilometara prve planine. Krndija i grad Našice. Red, poredak, čistoća, estetika, zadovoljstvo na licima žitelja. Odličan sladoled i začuđeni slastičar, koji se čudi i divi što se Sveci voze na biciklu od Osijeka. Da sam mu rekao da dolazim iz Mađarske preko Vojvodine, završio bi zasigurno na psihijatriji, ne vjerujući.
Prvi vinogradi sa sortom frankovka u Feričancima i prve plantaže lijeske, najveće u Europi. Gradić Orahovica ispod brda Papuk, nesuđeni slavonski Chamonix ili Zermat.
Dvije noći i tri dana slavljenja pedeset godina mature. Petnaest bivših đaka Građevinske tehničke škole, ples i razgovor do zore, pa nakon par sati odmora, ponovo u nova sjećanja i priče. Opraštanje, dogovor za novi susret, ovaj puta već za dvije godine. Spust sa izletišta Jankovac, morbidne slike popaljenih, porušenih, opljačkanih sela ispod planine. Ništa se ne obnavlja, nitko se ne vraća. Drveće raste iz nekadašnjih kuća, mrak je dominantniji od svjetlosti. Narednih pedesetak kilometara do Virovitice, životari se i preživljava. Glavna slavonska utvrda vladajuće partije, je osvježenje, nakon tamnih podpapučkih prizora.
U gradu koji je granica između Slavonije i Podravine, sve je u najboljem redu, jednako kao i u Pitomači, podravskom i k tomu romskome gradiću. Slobodno se može reći da tu žive najbogatiji i najzadovoljniji Romi, moji dragi Cigani.
Cijelim putem nailazim na stotine i stotine naftnih bušotina. Pravi podravsko bilogorski Texas.
…
Biram krivi put od Kloštara Podravskog preko Bilogore. Za sedamdesetgodišnjaka teško, preteško. Deset postotni usponi, znoj, guranje bicikle, lijepe slike, zadovoljstvo. Prvi put u gorskoj Podravini. Prvi put na planini Bilogora. Kilometri gliptoteke sa drvenim skulpturama, a na samom grebenu planine. “Svijetle pruge”, kiparska kolonija, nažalost pomalo oronula i zaboravljena, proslavit će sljedeće godine dvije decenije postojanja. Nadajmo se boljoj budućnosti, ove originalne kulturne akcije.
U Velikom Trojstvu, u etno parku sličnom Kumrovcu, susret s Josipom Brozom Titom, točnije prostorima u kojima je učio bravarski zanat. Nigdje ni riječi niti imena. Stid, sram i sjećanje na hrvatsku povijest.
Ne trebaju se čuditi Srbi, Mađari, Talijani. Hrvatska glupost još uvijek vlada Hrvatskom.
Prekoputa etno parka, desetak kvadratnih metara trave pokriveno sa par cantimetara debelim pokrivačem od perja. Prvi puta sam svjedok jednoga tradicionalnoga običaja, koji je uobičajen samo u bjelovarsko- bilogorskom kraju. Novorođena beba i majka se po povratku iz porodilišta zasipaju vrećama mekanoga, bijeloga perja. Iće i piće se podrazumijevaju, jednako kao i logorske vatre do zore.
Bjelovar je “najkulturniji” grad izmedju Iloka na istoku, Varaždina na sjeveru, Rijeke na zapadu i Splita na jugu Glavni grad se ne broji.
Kazalisna manifestacije BOK, dani dokumentarnog filma, amaterska kazališta Hrvatske, večeri poezije… Ogromna tržnica, ugodni parkovi, nasmijani ljudi, ukusne marende. Nedostaju samo ulični prodavači pečenog kestenja. Prerano sam stigao.