piše: Milan Rajšić
Nekada je pismo i javljanje iz bijeloga svijeta počinjalo sa: “Dragi naši, mi smo dobro, koje i Vama želimio…”
…a danas…
“Dragi naši, mi smo uspješno umreženi u internetsku mrežu i imamo dobru votsap vezu…”
Nakon kratkog pospremanja stana i pranja par krpica, promijenili smo naše paralele, meridijane i vrijeme…
Umjesto u hladnoj Europi, grijemo i pregrijavamo kosti u toploj, skoro vreloj Africi.
Sa 45. paralele smo se spustili u blizinu Rakove obratnice, pa usput završili i s one strane Grenwicha.
Kompletiranju kaosa, doprinijela je i ljetna promjena vremena, pa smo teška srca, bili prisiljeni, jedan sat duže sjediti u kavani i piti mirisnu slatku kavu ili jos mirisniji čaj sa svježom mentom, usput grickajuci “friške” lepinjice i crne, zelene i roza masline, konzervirane s puno začina, češnjaka i ljute hariše.
Baš nam je bilo teško dva sata neplanirano piti i jesti. Koliko smo se mučili najbolje pokazuje to, da smo stalno razmišljali, kada će ručak.
Skoro da sam i zaboravio napisati Vam gdje smo.
Marija, Barbara, Dubravka, Anuša, Nita i Viktorija, u društvu Željka, Gorana i Milana, već tjedan dana lutaju “od mila do nedraga” po Maroku.
Kraj putovanja i svjetlo na kraju tunela se još ni ne naziru.
Još uvijek se potucamo zapadno od Visokog Atlasa i trebat će nam još vremena da pređemo na saharsku stranu.
Prve lekcije o Africi, Magrebu i Maroku savladali smo u Fesu, jednom od četiri kraljevska grada.
Umjesto nepreciznog i nedostatnog opisa grada i života u gradu, samo jedna rečenica: …Fes je nesvršena simfonija, oda, oratorij, recital ljudskom životu u kojemu su muzičari, skoro milijun žitelja grada, cijeli spektar boja od infra do ultra, stotine mirisa i desetci okusa, sva tma i tušta tonova, zvukova, šumova, često dosadnih, ponekad i na rubu bola…
Spremnik užitaka već prvoga dana popunjen i prepunjen, a još nam je preostalo “samo” tri tjedna putovanja.
Put pod noge pa pravac sjever. Rif brda, malo poznata među geografima i planinarima, ali dobro znana među ljubiteljima i poznavateljima hašiša. Pored afganistanskog i libanonskog, nešto najbolje što si uživatelj droga može priuštiti.
Prekrasni plavi grad Chefchouan, kao da je rađen po Kusturičinoj devizi: “Tko je normalan, taj je lud”.
Ili tako nekako…
Kroz poljoprivredno bogat i prebogat kraj, vozimo se do Tangera.
Masline, povrće, voće, stabla hrasta plutnjaka daju ton putu, a brojni plastenici iskaču iz ugodne melodije.
Zeleno, što volim zeleno…
Na redu je sjeverozapad.
Tanger, vrata prema Europi i prozor prema Africi.
Po uskim i strmim ulicama, muvanje milijun ljudi, dok desetci trajekata, katamarana i stotine ribarskih brodica reže površinu oceana. Ogromni galebovi okupirali magrebsko nebo.
Gibraltar i Andaluzija na dlanu, gibraltarski prolaz prepun valova.
Europa, sanjano utočiste afričke omladine i afričke sirotinje čeka.
Nažalost, u paketu je i plava grobnica, tisućama koji sanjaju Zapad.
Herkules postojano stoji, plavi Atlantik i još plavlje Sredozemlje se talasaju…
Afrička se muči sirotinja…