Sven Adam Ewin
Ponoć je. Opet će Prasak. Tvorac kleči.
Ponovit će se Stvaranje, prema Planu.
Ja slušam tvoje disanje, pogled, riječi.
U vazi cvijeće. Zavjese u tvom stanu.
.
Ti šutiš. Tko si? Zašto ti ne znam ime?
Kamo si pošla, ti, nježna anemono?
Sa mnom ćeš zanijeti pjesmu. Poljubi me.
Plaši te toranj? Ne boj se. To je zvono.
No, dođi k meni. Razotkri svoje tijelo.
Ti bi. I ne bi. Ti se osvrćeš. Strah te.
Kasno… Gore ti bedra. Utroba. Čelo.
Sudbina Svijeta upravo pada na te.
Ljubavi moja mrtva, mi svjesni nismo,
Najveću Tajnu noćas da začeli smo.
Komentirati pjesmu/e Svena Adama Ewina značilo bi upustiti se u beskrajnu diskusiju o književnosti uopće, posebno poeziji, o vrednovanju pisane riječi danas, posebno one poetske, a napose one izvan okvira uobičajene, standardne paradigme svedene u konačnici na proračun i matematiku…SAE je izvan toga, ali ne izvan vremena. Budućnost je već tu i oni koji to nisu prepoznali, u zakašnjenju su i na gubitku. Imati ovakvog pisca i biti njegov suvremenik, pratiti obogaćivanje njegova opusa iz dana u dan, takoreći “uživo”, nemjerljiv je privilegij. To što piše na “Mreži svih mreža” i što se potpisuje pseudonimom, tek su tehnički detalji i… Read more »