piše: Stjepan Poljaković
Čudno je to sa dušama. Nepredvidljive, osjećajne, neukrotive, nepodmitljive, ne da se njima manipulirati, slobodne i bez tjelesne lepršaju gdje im je volja i čine što ih je volja. Nitko ne zna kada će se sa drugom dušom sresti a opet…
Kad se duše sretnu padaju barijere i nestaju pravila, sve definicije i deklaracije se u mnogome mijenjaju. Racio nam vrišti, izgovaraju se riječi, ali ako se duše prepoznaju, sve ostalo gubi na važnosti.
Svi čeznemo za srodnom dušom, gladni smo duše, želimo vjerovati da ona postoji, tražimo je u očima prolaznika, mogu proći i godine dok se prepoznaju. To se ne da slagati, odglumiti, to se osjeti, radost prepoznavanja pobjeđuje strahove i sumnje i poželite se boriti. Mašta vam dobije krila i na tim krilima plovite kroz realnost rasterećeni i ohrabreni jer znate da niste sami. Poželite se boriti i ići naprijed svjesni da je to toliko rijetko i toliko dragocjeno da se za to stvarno isplati odreći svoga ega ne bi li u dvoje uživali.
Pokušajte, ne dozvoliti strahu od onog što donosi sutra, pokvariti ono što sadašnjost donosi.
Blagoslovljeni oni koji vape za dušom, jer tijelo podliježe propadanju, a duša, ona s godinama i pravilnom njegom, napajana na pravim izvorima može bivati sve sjajnija i sjajnija jer ste je čuvali i bili spremni davati onom u kome ste sebe prepoznali.
Vjerujete i tragajte za dušom, isplati se, trenutak susreta i prepoznavanja je toliko divan da vas može nadahnuti za duže vrijeme.
Što reći na kraju, živjele duše i tragači za dušama!