Tjednima se nosim s jednom mišlju, s jednim pitanjem: „Zašto je toliko prokleto važno dokazati da smo u pravu?“
Jeste li ikada u životu imali posla s nekim tko uporno inzistira i satima dokazuje kako je on u pravu? Kakav je osjećaj biti u blizini takve osobe?
Priznajem, nekada sam i ja sam bio sličan, ali s godinama sam naučio da dokazivanje prava treba prepustiti vremenu i plodovima rada. Govorim ovo iz mojih iskustava.
Kada sam krenuo pod Alpe, morao sam sa samim sobom raščistiti da je jako opasno i skoro nekulturno dokazivati onome tko te za nešto plaća, da si ipak ti u pravu i da je tvoja starija.
Mi na Balkanu patimo od manije dokazivanja. Tako sam i ja poslije nečega učinjenoga pokušao objasniti što i kako, i shvatio da to nikoga ne zanima. Zanimljivi su rezultati, jasno vidljivi plodovi.
Na kršćanskoj sceni imamo armije onih koji kopaju po Bibliji i svim mogućim knjigama ne bi li dokazali kome, što i zašto. Po meni nema opasnijega čovjeka od kršćanina koji tvrdi da je u pravu. Kršćanstvo smatram vrlo ozbiljnim, i treba na pravilan način pristupiti svemu što je u vezi s njime.
Onaj tko tvrdi da je u pravu i da zna, a kršćanin je, mora biti svjestan da se u neku ruku igra s vječnim životima onih kojima se obraća. Kada vidite nekoga koji isturenoga torza maše Biblijom u rukama, zapitajte prvo sebe, a ako vam se prilika pruži i njega, što, kome i zašto želi nešto dokazati.
Dokazivanje radi dokazivanja samoga nema smisla. Prije nego što kod nas proradi razum, prorade nam emocije. Kakve emocije vas obuzmu kada imate posla s nekim tko nadmeno i uporno tvrdi kako je on u pravu, kako je samo njegovo istinito i kako on ima baš sve dokaze?
Zašto volimo biti u pravu i što time dobijemo? Što ako to dokazivanje poruši mostove između vas i drugih i jedno se jutro probudite sami? A sumnja je vražja stvar, doslovno, jer Diabolo šaptač uživa napomenuti kako ste sada sami, kako vas nitko ne voli jer ste vi eto, pravednik, a drugi nisu.
Biti u pravu ima smisla i dobro je do te mjere dok ne ugrožavate one oko sebe. Sve više od toga postaje tiranija. Upornim dokazivanjem svoga prava možete navući ljutnju ili ljubomoru, uglavnom negativne osjećaje onih oko vas.
I što ako i dokažete da ste u pravu? Osim privremenog osjećaja zadovoljstva, što više od toga imate? Što ako unatoč svemu onaj kome se obraćate, ne priznaje? Možete se pokupiti i napustiti mjesto okršaja kao i prije početka. Rezultat ostaje isti.
Ulazim neki dan u ambulantu i doktorica se malo začudila jer sam zdraviji od ostalih pacijenata. Rekoh joj da me poslao moj doktor i dodam: „Za razliku od ostalih, ja ću vama pričati o simptomima, a Vi meni onda kažite što mi je.“ Na kraju se složismo i dogovorismo što nam je činiti. Dobio sam puno više nego da sam nastupio s onim: „Ja mislim …. ili ja znam.“
Kako surađivati s onim tko uporno želi dokazati svoje pravo? Imamo ono što imamo danas oko sebe, svi ograđeni svojim pravima i nikoga ne zanima pravo drugoga jer on je ipak i prvi i u pravu.
Nemam ništa protiv toga da netko jest i da ostane u pravu. Možda od svega i ja budem imao neku korist i molim sve, da dokazujući svoje pravo, ne oduzimaju prava onome drugome.