ABDULRAZAK GURNAH DOBIO NOBELOVU NAGRADU ZA KNJIŽEVNOST
Životna priča o ulozi migranta u događajima na koje se ne može utjecati
prilog: Ivica Košak
Štokholm, 07.10.2021. Romanopisac Abdulrazak Gurnah dobio je Nobelovu nagradu za književnost za 2021. godinu. Abdulrazak Gurnah rođen je1948. godine na otoku Zanzibar (Tanzanija) kao sin jemensko-kenijskog para. Od 1968. živi i radi u Engleskoj.
Gurnah je u Veliku Britaniju došao 1968. kao student, ubrzo nakon neovisnosti. Gurnah napustio je otok Zanzibar iz straha. Muslimani poput njega bili su proganjeni u Zanzibaru, koji je danas dio Tanzanije. Kaže se da je više od 10.000 Arapa ubijeno u previranjima zbog promjene vlasti. Do umirovljenja predavao je englesku i postkolonijalnu književnost na Sveučilištu Kent, s primarnim interesom za afričku, karipsku i indijsku književnost.
U Engleskom Kentu, Gurnah je pronašao novi dom – i novi jezik. Od početka nije pisao na svahiliju, svom materinjem jeziku, već na engleskom. Kad sam imao deset ili jedanaest godina, nisam razmišljao o tome da postanem pisac, rekao je u jednom intervjuu. Počeo sam tek kad sam imao 20 godina kada sam bio u Engleskoj i imao nekih problema. I bilo mi je jasno da je engleski jezik za mene jer je to jezik na kojem čitam knjige.
U obrazloženju Švedske akademije se navodi kako je Gurnah nagradu osvojio za nepopustljivo i samilosno pronicanje učinaka kolonijalizma i sudbine izbjeglica u provaliji između kultura i kontinenata.
Od Zanzibara do Europe: To je je također Gurnahina priča. Rođen, odrastao je slušajući priče o borbama za samoodređenje koje je obradio u svom posljednjem romanu Afterlives. Abdulrazak Gurnah uredio je dva toma eseja o afričkoj književnosti, objavio je cijeli niz članaka o suvremenim postkolonijalnim piscima, uključujući V. S. Naipaula, Salmana Rushdieja i Zoë Wicomb. Urednik je izdanja A Companion to Salman Rushdie (Cambridge University Press, 2007.), a od 1987. godine jedan je od urednika časopisa Wasafiri, kvartalnog literarnog magazina posvećenog međunarodnim suvremenim piscima.
Abdulrazak Gurnah objavio je desetak romana i nekoliko kratkih priča. Njegova prva tri romana – Memory of Departure (1987.), Pilgrims Way (1988.) i Dottie (1990.) – govore o imigrantskom iskustvu u suvremenoj Britaniji iz različitih perspektiva.
Njegov četvrti roman, Paradise (1994.), smješten je u kolonijalnu istočnu Afriku tijekom Prvog svjetskog rata i bio je u užem izboru za nagradu Booker.
Roman By the Sea iz 2001. godine, što ga čitatelju pripovijeda Saleh Omar, stariji tražitelj azila koji živi u engleskom primorskom gradiću.
Unutarnja previranja u emigraciji, prisiljavanje na izmišljanje novog identiteta kada se stari više ne može pomiriti sa životom u novom svijetu, to su teme o kojima govori Abdulrazak Gurnah. Za to pronalazi divnu metaforu u romanu Admiring Silence (1996.) kao slomljeno srde koje dijagnosticira bezimenom junaku, mladiću koji napušta Zanzibar i emigrira u Englesku: tamo će se oženiti i postati učitelj. I tek kad prizna slomljeno srce, stječe hrabrost za povratak u domovinu. Ali slomljeno srce se ovim ne može izliječiti – kao što i unutarnji sukob nikada ne prestaje za iseljenike. Jer: – Ponekad sam imao osjećaj da je cijeli moj život priča u kojoj sam odigrao svoju ulogu u događajima na koje nisam mogao utjecati, (Admiring Silence/ Gromoglasna tišina).
Do sada nije niti jedan njegov roman preveden na hrvatski jezik.