DALEKO OD KORJENJA

Ovaj post objavljen je 23. siječnja 2010.

ZDRAVKO LUBURIĆ – DALEKO OD KORJENJA
Napisao Emil Cipar

Da se razumijemo! Nisam pjesnik i nisam književni kritičar, pogotovo nisam povjesničar umjetnosti. Netko od navedenih trebao bi vam predstaviti Zdravka Luburića književnika bogatog opusa.

I jesu to pomenuti više puta činili. Ali nekako …pročitam li bilo što od napisanog, čini mi se da oni pričaju pored životne realnosti, čini mi se da osobu Zdravka Luburića i dubinu njegove poezije dodiruju samo na rubu, trenutno i jako prolazno.

Zdravko i ja se poznajemo dugi niz godina. Upoznali smo se u životu, koji s poezijom nema puno zajedničkog. Zbližile nas zajedničke iseljeničke sudbine.

I dok se meni činilo da u tom surovom životu nema mjesta poeziji, jer ona nastaje, tako zamišljah …u drugim sferama …doznadoh da Zdravko piše pjesme. Uveo me je u taj svoj svijet, pokazao mi ga, pokušao uvesti u njegove tajne, moram priznati …bezuspješno.

Slučaj je htio da smo bili i zajedno politički angažirani. U dva mandata bili smo predstavnci u Vijeću stranaca. Prvi, skromni pokušaji integracije. O politici nismo imali pojma, o funkcioniranju demokracije isto tako …ali imali smo zajedničku želju poboljšati status maloga čovjeka sa bauštele.

I tu se pokazala razlika među nama. Ja sam htio …u prvome redu, poboljšati socijalni status migranata, a Zdravko je htio osloboditi njihov duh. Često smo i dugo razgovarali o tome. Vrlo rado sam slušao Zdravkove argumente. Obično su se ti naši razgovori vodili u zadimljenim gostionicama, naziva „Dubrovnik“, „Jadran“, „Croatia Grill“…

Vidim ga i sada pred sobom, sa obligatnom lulom u zubima. Bio je to svojevrsni ritual …to punjenje lule, upitni pogledi kroz velike naočale… Znam da je imao nekoliko lula, ali jedna bijela od morske pjene, specijalnog materijala, ostala mi u sjećanju. Izuzetno prijatni miris dima ispunio bi prostoriju, Zdravkov lik bi se izgubio u oblaku dima.

Bilo o čemu počinjali razgovorati, razgovorom je nakon kratkog vremena dominirala poezija. Nije Zdravko od onih, koji će citirati svoje stihove, ili bilo čije druge. Ali njegovi pogledi na svakodnevne teme bili su poezija. Sve doživljeno stavljao je u druge kontekse …u druge dimenzije.

Ja sam tada bio dopisnik „Večernjeg lista“. Pisao sam o događajima, kojih je bilo napretek. U Hrvatskoj je bjesnio rat.

O istim tim događajima pisao je i Zdravko. Ali ne za neke dnevne novine. Zdravko je pisao za vječnost.

Ovih dana čitam neke svoje kolumne napisane u to vrijeme. Slučajno nađoh neke Zdravkove pjesme iz tog vremena.

Moje kolumne daju se i sada pročitati, ali je iz svega vidljivo da su pisane u nekom drugom vremenu, za neke druge čitatelje.

Zdravkova poezija bi mogla biti i jučer napisana. Ništa čitatelju ne otkriva vrijeme u koje je nastala. Ima istu snagu, kao i prije dvadeset godina, a poruka joj isto tako jasna.

Svaka čast Zdravko. Imao sam veliku čast družiti se s tobom. Moje je prošlo, rekao sam svoje, ali tvoje napisano će nas nadživjeti.

Žalosno je da sam to tek sada uvidjeo. Trebao sam to prije znati. Imao bih daleko više štovanja za tvoje stvralaštvo …za tebe kao umjetnika, koji …izgubljen između svjetova, civilizacija, otrgnut od korijenja, uspjevaš pronaći svoj kutak, pobjeći u slovima, složiti ih tako da svakome budu vječno razumljiva.

Neobično mi je drago da na ovoj stranici mogu predstaviti Zdravka Luburića. Izdao je bezbroj knjiga poezije. Piše na hrvatskom, njemačkom, francuskom… Piše u Hrvatskoj, Njemačkoj, Belgiji… Svjetovi su to, udaljenosti su to…

Ali Zdravko je svugdje kod kuće, svugdje ima svoju nišu, svoje mjesto, rezervirano samo za njega. Ueberall und nirgends… nazva Zdravko to mjesto.

Tu gdje riječi šute, one osjećaju obećane nade,
one su rekle sve dok sve šuti,
šutnjom polažu svoje ruke na njegove ruke,
možda ga one vode na zemlji i ispod zemlje
i otada, odonda za svakog odlaženja
za obećanim sjenkama sve se okreće,
odlazi milo i čisto istrgnutim osmijesima.

Više o Zdravku Luburiću uskoro na ovom mjestu. On upravo završava prvi roman, prvo ozbiljnije djelo i prozi. Kaže on. Meni je njegova poezija uvjek bila proza. Čista i jasna …nastala između zupčanika civilizacija i kultura. To je proza dijaspore, ljudi koje melju isti mlinovi. O njima i za njih piše Zdravko