Sven Adam Ewin
Kad umrem da se rodim opet,
U divnom času, u začeću,
Do Tvoga uha ću se propet
(Jer Ti ćeš, Bože, držat svijeću).
.
U uho Tvoje pogolemo
Šapnut ću samo ove riječi
(Dok Ti ćeš u me gledat nijemo):
– Začeće moje, Bože, spriječi!
Ako već moraš, zdjeljaj mene
U zmiju šarku, zvijer u gori,
U travu, paprat, žuto štene,
U ribu morsku Ti me stvori!
On reče: – Za te nema lijeka,
Opet se seliš… u čovjeka!