Kitana Žižić
Mnoga su proturječja u meni…
Most od ljubaznosti i prepoznatljivih riječi
gradim s lakoćom
od sebe do tebe,
od srca do srca,
kako dragih tako i srdaca usputnih poznanika,
premda u meni već dugo spava
i često se budi mrak.
Iz dubine naseljava i najudaljenije kutke u meni,
plaši me bezdanima
dubokim, predubokim…
Čak i da ima dna u tim dubinama
do njega ni nadu pronašla ne bih,
a kažu da umire zadnja.
Povremena izbavljenja mi mijene pružaju.
Srećom su česte hvatajući me za ruke
kako bih opet mostovima prelazila
od obale do obale i voljela druge i sebe.
U mirisna jutra probuđena
iskoračujem hrabro posve razdanjena,
od sna odlijepljena.
Ostavljam jastuk mokar da se na zraku suši
od mojih noćnih zagrljaja njega,
umjesto priljubljivanja uz Njega,
dok mi je glava pucala
kao „igralište za tjeskobe“.
U danima takvim
samoća me boli manje,
oblačim se u kožu stepskog vuka,
sjedam u književnu fotelju
udobno namještenu za radost čitanja.
U tuđim avanturama, zbiljama i fikcijama
tražim snagu za one mračne trenutke
koji me opet mimoići neće.