Kitana Žižić
Kad ti budem nedostajala,
(Poslije sam pisala),
Slika će ti ova reći
Koliko si htio prkositi
Neminovnosti rastanka.
Kao i ja.
Pitao si se i sam odgovarao:
„Ima li išta ljepše
Od pogleda tvog?
Potraži odgovor
Na izrazu lica mog!“
Kad bi mi pogled lutao
Uplašen si odmah treperio strepnjom:
„Tražim li ja to dalje?“
„Nađeno se ne traži više,
Bliskost potvrđuje da lutanju je kraj.
I mom i tvom.“
To bio je odgovor moj.
Ali, tek što smo se sreli
U bajkovitom mjestu
Ljubavničkih početaka i gnijezda,
Rastanak je visio nad nama kao kob.
Dok smo brojali posljednje sate
Ne skrećući sa staze,
Išao si pravo k srcu mom.
Pogled odmarao na
Presretnom licu zaljubljene.
A moji sjenama zastrti kapci
Zadržavali su suza trag.
Onda su dugo pisma putovala
Raznosila intenzivnu čežnju
Za odsutnom ljubavi.
I oteščala pitanja
O mogućoj vjernosti,
Začinjena slutnjom gubitka
Zbog rastanka neposredno
Nakon sastanka slučajnog.
To bila je naša kob.