piše: Štefica Vanjek
Ljudi moji, ovih dana baš je zahladilo. Iz kratkih rukava uskočili smo u zimske jakne, a i miriše na snijeg, kažu pao je u planinama. Taj miris u zraku me uvijek podsjeti na djetinjstvo kada su stari ljudi znali po mirisu zraka odrediti kada će pasti snijeg. I ja danas to nanjuših.
Sjedim u toploj sobi i razmišljam kako je dobro što smo izbacili grijanje na plin oko kojeg se prepucavaju kriš kraš i veliki i mali, dobavljači i proizvođači. Sada bi se smrzavali zamotani u deke štedeći plin jer, koliko je poskupio ne bi nam bila dovoljna jedna mirovina da podmirimo račun grijanja.
Ovaj moj ludi nos, umjesto da njuši mirise on njuši da bi mogle poskupjeti i pelete, jer kako to biva, jedno poskupljenje za sobom šlepa milijun drugih poskupljenja. Ja onda rušim sve s neba i zemlje, i svima po spisku i redu, jer znam da će me to opasno opaliti po džepu. Povećanje mirovine već je pojelo povrće.
Još prošli tjedan bilo je toliko vruće kao da je sredina kolovoza, a ne listopad. Bilo mi je toliko vruće da sam se sva preznojila kao da sam tek izašla iz mora. Ne znam da li od kosilice ili od sunca, u svakom slučaju nije od picigina, sigurno.
Jedan dan morala sam u ambulantu, ma znate ne bi bilo u redu da jedan tjedan preskočim tu tradiciju. Bila sam naručena baš u vrijeme kada je sunce pičilo maksimalno, dobro da imam naviku uvijek sa sobom nositi vodu i bombone ako mi nenadano padne šećer. I tako, tražeći u mojoj torbetini vodu, najprije sam dohvatila lepezu… Ona je uvijek u torbi za samobranu, mislim od vrućine, ne od napadača, dobro mi je došla za rashlađivanje.
Slušajući vijesti, došla sam do zaključka kako bi mogla potražiti i one dvije lepeze koje sam negdje zametnula i uz milijun udruga u zemlji i ja osnovati jednu za prikupljanje lepeza koje bi onda mogla darovati organima reda za čuvanje granica od najezde izbjeglica. Možda mi se pridruže i oni što uzgajaju palmine grane, one koje se nose u procesijama za Uskrs pa će i njima policija čuvati granicu, a uz put kao robovi u starom Egiptu za vrućina hladiti one koji pređu granicu.
Da se odmah razumijemo, nisam za nikakvo nasilje, teror i maltretiranje, nigdje i nad nikim. Onda me razum trgne i pitam se, ja bakica, da li bi stajala i gledala kako mi netko provaljuje u moju kuću ili bi reagirala. Ma, znam sigurno, međunožje bi stradalo svakako bez obzira na spol, moje je moje, teškom mukom stečeno i imam ga zakonsko pravo braniti svim sredstvima.
Pitam se, možda nisam dovoljno pametna, čemu policija na granici ako ne smije spriječiti upade i čuvati granice (naravno ne nasiljem ). Imam prijedlog, najbolje da naprave prohodan koridor kojim bi kao mažuretkinje kada dolazi kakva slavna ličnost umjesto štapova digli pendreke i propustili izbjeglice sve do žilet žice u Mađarskoj i bodljikave žice u Sloveniji „pa kom opanci, kom obojci“. Naši stanovnici koji se nalaze na koridorima izbjeglica mogli bi mirno spavati bez straha da će im stradati vikendice ili vrtovi, ili još gore kuće, jer glad ne pita za poštenje.
Znam da su ljudi iz svojih zemalja istjerani ratom i neimaštinom, ali koliko čujem i čitam i nisu baš svi izbjeglice zbog nužde, već zbog potrage za boljim životom, isto tako ovako stara sa mnogo ikustva mirnodopskog i ratnog znam da se silom ne postiže ništa osim batina i zatvora.
Volim duhovitost, naročito kod ljudi koji se bave ozbiljnim poslom, pa mi je tako izjava o lepezama pokrenula još ovo malo zaostalih moždanih vijuga da se na nju osvrnem.
Odem sad upaliti TV, možda čujem još koju duhovitu izjavu jer, mudrovanja bez osnova i laprdanja bez vidljivih pomaka mi je dosta.