Priča je osvojila prvu nagradu na Preprekovim jesenima 2021. u Novom Sadu
autorica: Jelena Stanojčić
„Teško je kad ostariš, sine moj, a izgleda da sam i ja ostar’la, al’ nije to samo starost, to je još nešto. Al’ da me pitaš što, ne bi’ ti znala reći, jer mene ništa ne boli.
Ne pamtim više, nisam baš raspoložena, kao da nisam ona ista, znaš da sam sve vaše brojeve znala napamet, a sad mi se pomiješaju pa krivo nazovem. Ma, meni je samo bitno da ste mi vas četvero i vaša djeca dobro, moje je prošlo“.
Ovako mi je govorila moja majka kad sam joj jedne subote došla, a ona mi se žalila kako me je pokušavala nazvati, da mi je imala nešto važno reći, a sad je zaboravila što je to bilo. I od svih sjećanja na majku koje više nema, ovaj događaj mi se najčešće vrati u sjećanje.
„Sad sam tu, reci mi sve što te muči, majko“, – rekla sam – „ Ne brini, to se događa svakome, sad ćemo mi to zajedno pokušati“ – umirivala sam je, ni sama ne vjerujući u ono što govorim.…
A ona je ponavljala kako nešto s njom ne valja, jer da je zaboravila moj broj koji je toliko puta nazvala, a i one tablete koje je doktor propisao ništa ne pomažu.
Nastojala sam je utješiti koliko sam znala i umjela, a onda sam uzela telefon, sjele smo na kauč i počele birati brojeve. Telefon je bio onaj starinski s brojevima upisanim u krugove u koje je trebalo gurnuti prst i okrenuti do kraja. Kad smo joj htjeli promijeniti telefon, ili uzeti mobitel da ga ima uvijek uza se, u džepu, ako se nešto dogodi da bilo koga od nas, djece, može nazvati, odbila je to i rekla da ona ne želi te novotarije i da joj je dobar taj stari telefon na koga je navikla.
Počela sam okretati telefonski broj svoga stana, pa brojeve sestara, susjede… Pokazala sam joj i rekla da sad ona pokuša. Bila je sva uzbuđena u vezi tog zvanja, ali rijetko okrene broj do kraja, a nerijetko i promaši broj, pa se s druge strane moglo čuti samo tuljenje: tu-tu, tu-tuuu… ili bi se javio nepoznati glas. Onda sam uzela veliki komad papira A4 formata i krupnim slovima i brojkama ispisala važne brojeve i kraj njih imena. Okretali smo brojeve, ona je bila sva rumena u licu i svaki put kad ne bi dobila onoga koga je htjela čuti, oči i lice bi poprimili beznadni izraz, a osjetila sam i blagu paniku u njenim pokretima a i iščitavala sam je i s njenog lica.
To biranje brojeva potrajalo je, ali ne predugo da je ne zamaram, a u međuvremenu sam sve nastojala okrenuti na šalu, optimistično joj govoreći kako će ona to sve ponovno moći i da je ona naša lavica. Ostavila sam je u dobrom raspoloženju kad sam se uputila nazad, svojoj kući.
Prije nego sam krenula ona mi je rekla da je ne zovem kad dođem, nego da će ona mene nazvati između osam i devet navečer.
„Ako me dotad ne nazoveš, da ja ipak tebe „zvrcnem?“- pitala sam.
„Ne, ne!“ – kategorično je zanijekala – „Moram ja tebe nazvati, zamisli da mi se nešto desi, a da te ne znam nazvati. Nemoj ti mene zvati, ja ću tebe”, rekla je.
Obećala sam da je neću prva zvati, a unaprijed sam znala kako će mi biti teško to obećanje održati, jer poznajem se: kad nešto iščekujem /čekam, svaki minut je dug.
– 2 –
Sjela sam u auto i uputila sam se kući. U grlu me stiskalo kao da su me neke nevidljive ruke davile. Razmišljala sam o njoj, o toj dragoj, dobroj majci koja me je toliko puta kao odraslu osobu posramila svojom strpljivošću i dobrotom. Razmišljala sam o njenoj samoći, o njenim strahovima koji su se počeli javljati, o večerima usamljenosti…
Majka je živjela u našoj obiteljskoj kući na selu. Živjela je sama zadnjih dvadesetak godina, otkad se moj otac razbolio i s nepunih 60 godina jedne nedjelju u lipnju, umro, a nas četvero djece smo se, u međuvremenu, odrastanjem, k’o rakova djeca, razišli na sve strane.
Telefon je bio taj koji nas je povezivao, a za veće obiteljske svečanosti okupljali smo se svi uglavnom u roditeljskoj kući, kod majke, kako smo voljeli naglasiti. Ona nas je odmalena učila zajedništvu i upućivala jedne na druge, a isto to smo mi prenosili na našu djecu. Prilikom takvih okupljanja bilo je smijeha, veselja, dobre zafrkancije, ali naša glavna zvijezda, u sjeni, bila je naša majka, nenametljivo prisutna, blaga, svima na usluzi, uz to humoristična… bili su to lijepi dani.
Naša nas je majka dočekivala s osmijehom i ispraćala nas zagrljajem i vrećicama punim domaće hrane, a s kapije je znala mahati i gledati za nama sve dok nas ne izgubi iz vidokruga, i – nikada se ni na šta nije žalila.
Vremenom smo, nas četvoro njezine djece, počeli primjećivati i pričati međusobno o tome da nam se majka počela mijenjati, telefonske razgovore je skraćivala, u glasu više nije bilo one veselosti, a lice je poprimilo tužan i zabrinut izgled. Promjene su bile vidljive, ali to smo, u našoj površnosti i neiskustvu pripisivali usamljenosti i staračkoj depresiji.
A onda je jednog dana pala, sva sreća prošla je bez prijeloma, s ogrebotinama desne ruke, koja je na nekim mjestima krvarila.
Kad se desilo i po drugi put da je pala, odlučili smo je odvesti liječniku koji nas je odmah uputio neurologu, a neurolog je rekao da ona ima jedan vid Parkinsonove bolesti i da će se, nažalost, to događati, da na to nemamo utjecaja, a uvidom u CT mozga, sumnjičavo je zavrtio glavom rekavši da se vide promjene na mozgu koje nije moguće spriječiti, možda usporiti, ali da moždane stanice odumiru.
Dijagnoza nas je zaprepastila, nismo mogli prihvatiti činjenicu da se njoj takvo što događa i da ćemo nepovratno, iz dana u dan, gubiti našu majku pred našim očima.
Kako, zašto, zašto baš njoj koja je cijeli život samo vrijedno radila i gledala svoja posla, zašto njoj takva bolest? Teško smo prihvatili i teško smo se nosili s dijagnozom njene bolesti, jer ona je ta koju nikad ništa nije boljelo, ona je uvijek bila zdrava.
Majka se budila i ustajala vrlo rano, oko pet-šest sati i njen radni dan je trajao dok se ne smrači. Zimi je išla ranije spavati, do devet, a ljeti bi znala ostati malo duže. Sad je proljeće i ide spavati oko devet, devet i trideset. Ako me ne nazove do devet, mislila sam, nazvat ću ja nju, nema druge.
Vrijeme je odmicalo, moje misli su bile sve u prisjećanjima na njezin život, nekad bi mi se lice razvuklo u osmijeh kad sam sjetila nekih smiješnih dogodovština, a nekad bi poprimilo izraz tuge, kad bi razmišljala kako je cijeli život samo radila i radila i nikada nas, svoju djecu, nije ničim opterećivala. Nikad neću prerasti svoju majku, mislila sam.
Hodala sam po stanu uzduž i poprijeko, prebirajući po njenom životu u iščekivanju da telefon zazvoni. Stoput sam došla do slušalice, podigla je, gledala u nju nijemo se pitajući zašto ne zazvoni? U meni se sve lomilo između potrebe da okrenem broj i da čujem glas svoje majke, da se uvjerim da je sve u redu, i dogovora da ispoštujem ono što je ona tražila. Glava mi je ključala od misli koje nisu bile moji saveznici. „A što ako se spotakla, ako je pala i sad ne može ustati? A što ako je prilikom pada nešto slomila: nogu, ruku, ozlijedila glavu… zamišljala sam je kako pokušava dobiti moj broj, vidjela sam je rumenu u licu, u mislima sam je bodrila: „Možeš ti, majko, možeš mila moja.“ Srce mi se stezalo, a bol u grudima bivala je sve veća, nemir je prešao okvire poznatog.
Bližilo se devet navečer. Prekršit ću dano joj obećanje, ne mogu više… Krenem prema telefonu koji se baš toga časa snažno oglasio. To je ona, projuri mi glavom, na fiksni telefon zove me samo ONA…
Srce mi poskoči, dotrčim do telefona i viknem u slušalicu: „Majkoooo!“, i… Sine, evo, uspjela sam, nazvala sam te, sine, vidiš – ja to mogu“. (smijeh) „Zvala sam te (smijeh) dok si ti izašla, ali stalno mi se javi neko drugi.“ (smijeh). Čujem joj smijeh koji se razlijeva preko slušalice, smije se, smije se moja majka poslije svake riječi „ja to mogu, jel vidiš da znam, da te mogu nazvati. „Sine, kćeri, gdje si, zašto šutiš, što je bilo… sine moj…
Je l’ ti to plačeš?“
