Alida Bremer o sudjelovanju na Sajmu knjiga u Frankfurtu poslije velike stanke
tekst: Alida Bremer
foto: Jung und Jung
Sajmovi knjiga u Leipzigu i u Frankfurtu su bili otkazani zbog pandemije, kao i svi književni festivali, književne večeri i sva druga događanja, no pisanje i tiskanje knjiga kao i čitanje nisu bili zamrli, dapače, ako je suditi po izjavama unutar knjižne struke i po pričama knjižara i nakladnika, onda su oni na neki način čak profitirali od ove situacije.
Izdržati lockdown je mnogima bilo lakše s dobrom knjigom u ruci, što je naravno važna i lijepa spoznaja, te su knjižari imali pune ruke posla razvozeći naručene knjige svojim kupcima. Ali knjige se ipak prodaju lakše ako ih publici možete predstaviti uživo, a svaka je direktna komunikacija s publikom dragocjena piscima, koji inače u tišini i samoći mjesecima ili čak godinama rade na svojim rukopisima. Zato je velika radost moći ponovo sresti svoje čitatelje.
I moj novi roman „Träume und Kulissen“ (Salzburg: Jung und Jung, 2021 /„Snovi i kulise“, Zagreb: Fraktura, 2022 – u pripremi) završen je, uređen i objavljen u pandemijsko doba. Mnogi su nakladnici odlučili ipak doći na ovogodišnju suženu i smanjenu verziju frankfurtskog sajma, pa tako i oba moja, i „Jung und Jung“ i „Fraktura“, što me je razveselilo.
„Jung und Jung“ me je pozvao u Frankfurt i organizirao tri promocije mog romana. Anna Jung uspjela je osim toga dobiti dvije ulaznice za najbolji ovogodišnji party cijelog Sajma, onaj na koji su ujedinjeno pozvale sve književne kuće Njemačke, Austrije i Švicarske, a koji se održao na brodu Maria Sibylla Merian, ploveći Mainom.
Stigla sam u Frankfurt u četvrtak, 21. 10., poslije priličnih teškoća s vlakovima. Oni naime zbog oluje na sjeverozapadu Njemačke uopće nisu vozili i tako sam se poslije šest sati čekanja uputila autom za Frankfurt. Na ovu ideju su međutim došli mnogi čiji vlakovi nisu išli, pa je putovanje trajalo beskonačno dugo, ali sam srećom u zadnji čas ipak uspjela stići na dogovorenu večeru s oba moja nakladnika. Na večeri, u opuštenoj atmosferi, odjednom sam osjetila val zadovoljstva: Napokon kao nekad! Ne baš skroz kao nekad, ali zahvaljujući cjepivu ipak barem donekle kao nekad.
Na Sajmu je vrijedilo načelo 3 G, na ulazu ste se mogli testirati, ali na brodu je vrijedilo 2 G, jer domaćini imaju pravo postavljati svoje uvjete, s čim se ja slažem.
Budući da i sama pripremam jedan mediteranski književni festival u Splitu u prosincu, s velikom brigom gledan na četvrti val pandemije u Hrvatskoj, koja je još uvijek pri samom dnu procijepljenosti u Europi. Kad kao organizator kupujete skupe avionske karte autorima iz arapskih zemalja, iz Francuske, Španjolske, Grčke, Italije, onda vam dakako uopće nije svejedno hoće li se na kraju festival održati i da li su pozvani pisci cijepljeni.
No, natrag za onaj stol u jednom frankfurtskom restoranu: „Fraktura“ je po mom mišljenju najbolja i najuspješnija izdavačka kuća u Hrvatskoj. Sibila i Seid Serdarević posvećeni su već godinama u potpunosti objavljivanju dobrih knjiga u rasponu od vrhunske esejistike, poezije i proze pa do vrhunske zabave, što znači da i u segmentu popularnije književnosti kod njih možete naći samo najbolje domaće i svjetske naslove. U međuvremenu je otvorena i knjižara „Fraktura“ u Zagrebu, a najbolji festival svjetske književnosti u tom dijelu Europe također organizira „Fraktura“. „Jung und Jung“ pak je mali, ali elitni i ugledni nakladnik s probranim minimalističkim programom, u kojem je moj roman bio glavni naslov ove jeseni. Razgovor s ovim dragim, obrazovanim i u današnju svjetsku književnost izvrsno upućenim ljudima bio je nezaboravan doživljaj.
Prvo čitanje u petak 22. 10., koje su „Jungovci“ za mene organizirali, bilo je u vinskom baru „East Grape“. Ulaz je bio besplatan, ali su se gosti zbog pandemije morali unaprijed registrirati, Anna Jung je moderirala, bar je bio pun, vino odlično, a i promocija – barem sudeći po broju prodanih knjiga te večeri i razgovorima koji bi se otegli duboko u noć da Anna i ja u 21 h nismo morale biti na brodu.
Slično je bilo i idućeg dana u frankfurtskoj vijećnici „Römer“, gdje je moderaciju preuzela novinarka berlinskog TAZ-a Doris Akrap, čiji je otac bio iz Splita i koja iz perspektive dobre poznavateljice Dioklecijanovog grada predstavila taj moj splitski roman.
Treća je promocija bila 23. 10. na Sajmu, na pozornici koju su zajedno organizirali njemački, švicarski i austrijski nezavisni izdavači, u hali 3, u kojoj je vladala i najveća živost. Pored svog truda, Sajam je naravno u uvjetima strogih pandemijskih mjera djelovao donekle žalosno i siromašno, no radosni susreti i mnogobrojni razgovori su vrlo brzo zasjenili ovaj dojam, pa sam u nedjelju napustila Frankfurt s optimističnim osjećajima.
Hrvatska nije imala svoj nacionalni štand, ali su zato autori i autorice hrvatskog podrijetla bili na različite načine prisutni: Ili kroz svoje mnogobrojne knjige na njemačkom jeziku, ili kao gosti Sajma poput spomenute Doris Akrap ili Alema Grabovca, s kojim sam se družila i na brodu i na Sajmu, ili pak Jagode Marinić, koja je moderirala jedan od najzapaženijih televizijskih programa ARD-a nazvan po njenoj knjizi „Sheroes“ ili Jasmine Kuhnke, možda i najspominjanije autorice ovogodišnjeg Sajma, koja iz protesta zbog nazočnosti desničarskog ekstremističkog izdavača „Jungeuropa“ nije došla predstaviti svoj roman „Schwarzes Herz“ („Crno srce“) objavljen ove jeseni u nakladničkoj kući Rowohlt, a o čemu se danima diskutiralo u svim njemačkim medijima.
Hrvatska ne samo što nema nikakvu kulturnu i izdavačku strategiju orijentiranu prema inozemstvu, ona nema ni nikakvu kulturnu strategiju za uspostavljanje dijaloga s onim dijelovima dijaspore koja se ne uklapa u izrazito skučene, prečesto isključive, nažalost često i nacionalističke, te današnjem vremenu i realnosti sasvim neprimjerene obrasce. Stoga je upravo groteskno primijetiti „koliko nas ima“, kao što smo u šali to na brodu prepunom njemačke književne elite govorili Doris Akrap, Alem Grabovac i ja, a znati da ne postoji gotovo nikakva komunikacija s kulturnom scenom i javnošću u samoj Hrvatskoj.