piše: Dragica Trumbetaš
Danas je dan kada prebiremo po uspomenama koje su nam trajno ostavili naši dragi koji više nisu s nama. Mnogi su već odnijeli cvijeće i uz treperenje svijeće u mislima vratili slike dragih naših.
Život je pun bola i rastanaka , no kad izgubiš roditelje ma koliko velika obitelj ostala samoća zazebe, uvuče se u srce i tamo ostane.
Stojeći uz grob često se pitamo zašto nam se čini da je s njima bilo lakše.
Naši stari znali su u nama ugraditi povjerenje u život i ljude.
Kada je vani bjesnila oluja a otac je otvorio vrata i zastao na pragu da se s njega ocijedi voda, znali smo da je otac jači od oluje, vjerovali smo da će uvijek tako biti, da će sutra opet sunce probiti oblake, ako ne sutra onda prekosutra, iza nadanja opet je nadošla nova nada.
Kada se majka porezala sa srpom, krv je šikljala, no ona je znala s kojom travom treba oviti prst da to prestane. U očima nije bilo panike, nego su zračile sigurnošću.
Bilo je groznih padova, kada je tuča sravnala žito sa zemljom, u tišini se tugovalo, ali sutra je već bio novi plan, što staviti u zemlju da do jeseni donese plodove koje će prehraniti obitelj.
Poslije padova, ustajanja su bila trijumfalna, bez ljutnje na prirodu, a nad sudbinom se nije imalo vremena kukati.
Najteže je bilo kada su djeca odrastala i opraštala i odlazila od kuće u nepoznat život, među nepoznate ljude potpuno sami .
Majka bi danima prije okretala glavu, skrivala suze, ali su njezine riječi ohrabrivale, htjela je da ponesemo sa sobom nadu da će već sutra biti bolje.
Roditelji su ostajali sami u borbi sa životom, prirodom i živjeli za susrete, osluškivati hoće li čuti naše korake na putu kojim smo otišli u nepoznato.
Danas je drugačije puno je manje nade da će sutra biti bolje. Naša djeca ne oslanjaju se više na zemlju iz koje svako proljeće nikne trava, njihov siguran kruh više nije u njihovim rukama.
Došla su neka nova vremena koja umjesto nade siju strah. Ljudi iz obijesti za što više materijalnog, trude se nadu zamijeniti strahom.
Zbog nečije mramorne terase ili čiste obijesti za nekakvom skupom igračkom, radnici ostaju bez sigurne zarade koja je hranila nečiju obitelj.
Moćni ljudi troše bogatstvo zemlje nemilice, radi svoje zabave. Proizvode se automobili koji razvijaju brzinu kojom se ne može voziti po cesti, a da nisu opasni za druge, iz čiste obijesti troše se milijuni da bi se kružilo turistički oko zemlje
Svijet se nadmeće u proizvodnji oružja kako bi se sa što veće daljine pogodila meta, države se takmiče u proizvodnji straha za neke druge ljude.
Ni u našoj zemlji nije drugačije, drže nas proizvođači straha u šaci, starcima prijeti glad, mladima prijeti nestanak egzistencije, a garnitura na vlasti širi netrpeljivost, umjesto nade.
Došli smo do toga da se sa strahom budimo , sa strahom ustajemo, kroz dan se bojimo da ćemo se zaraziti Coronom, da će poskupjeti nešto toliko da više nećemo moći kupiti, da će neko naš izgubiti posao, da će stići nova ovrha za račun za koji je davno izgubljena potvrda, a najviše se bojimo da će netko naš otići tamo gdje je straha za egzistenciju manje.
Danas naši dragi ne odlaze u svijet s bojom u očima u kojima vidimo siguran povratak, odlaze s tupim bolnim sjajem rastanka.
Dragi ljudi ovih dana čitali smo da je jedna vjenčanica koštala toliko koliko 30 umirovljenika dobije za mjesec dana života, mladenka ju je nosila nekoliko sati i više nikada, došli smo do toga da pristajemo na to da nam oholost ubija dušu, da se ne obaziremo na one koji pate, zbog hirova, zbog modnih trendova, zbog čiste obijesti.
Postali smo neosjetljivi na djecu koju gladuju u školi, zaobilazio susjede koji nemaju, radnici na minimalcu koji ne pokrivaju osnovne troškove života, dopustili smo namjerno stvaranje sirotinje.
To nije društveno uređenje, to je društvena devijacija namjerno izazvana strahom.
Vlast dopušta da se oni koji upropaste velike firme poput Uljanika , besramno obogate nakon gubitka egzistencije na stotine radnika.
Dopustili smo da u firmama gdje se svaki dan, radnici zbog gubitaka, boje za posao, ljudi višestruko namireni financijski za 3 života, produbljuju rupu gubitka s dodjelom bonusa sebi.
Došli smo do toga da banke reketare svoje klijente naknadama za dizanje njihovog novca, Vlast žestoko brani one koji imaju bogatstva koje nisu mogli zaraditi, a ne štite one kojima je svaka kuna važna za preživjeti.
Dragi ljudi ne dajte da nam strah obuzme preostali dio života, moramo zemlju vratiti na pravi put s kojeg nas neće maknuti obijest,
Ne žrtvujmo budućnost naše djece radi besramne pohlepe vlastodržaca, ne dopustimo da 30 godina plaćamo pobjedu u ratu Generalima koji su postali generali poslije bitke, ne bi oni pobijedili da nije bilo nas i naše djece.
I naša su djeca u rat hrabro krenula, bez zaklona i oružja, patile su i majke i žene i djeca, umirali smo od straha, za njih i za budućnost djece koja je doma ostala.
Domovinski rat je rat kojim se brani Domovina, mjesto za život njezinih građana, svako daje onoliko koliko zna i može, mnogi naši nisu se živi vratili, danas smo u mislima s njima tužni , ratni profiteri uništili su svetost njihove žrtve.
Naša je dužnost obraniti svetost žrtve svakog poginulog branitelja, ali i pravo na dostojanstven život svakog preživjelog koji se nije sjetio da naknadno naplati svoje učešće u ratu.
Jučer je naš ministar optužio našeg zapovjednika vojske da su odlaskom na sprovod preminulom prijatelju suborcu u susjednu prijateljsku zemlju, prekršili zakon o obrani zemlje, a on je plinskim bocama prijetio sigurnosti građanima.
Tuga i počast preminulom nikoga nije ugrozila, a prijetnje unose nesigurnost u život, strah i uništavaju povjerenje među nama.
Vojska u miru mora čuvati sigurnost građana i to joj je jedina zadaća, mora jačati povjerenje među nama.
Taj čovjek opasno izokreće istinu, produbljuje strah, uništava nam nadu da će poslije ove krize doći oporavak, moramo ga maknuti da nam se sve to vrati, kako bi dostojanstveno dočekali da se pretvorimo u prah iz kojeg smo nastali.
Hoćemo i moramo vratiti povjerenje i nadu u dostojanstven život građana “Lijepe naše Domovine?”