piše: Marko Jareb
Ovako priča jedan svjetski diktator iz prošlog stoljeća: „Jednoga dana odluči poći u lov. Odjene staru vjetrovku, na noge stavi skije, uzme dugu pušku i prijeđe trinaest kilometara. Onda pred sobom, na nekom stablu, ugleda jarebice. Zastane i prebroji ih. Dvadeset i četiri. Ali kakav peh! Sa sobom je ponio samo dvanaest čahura! Zapuca, ubije ih dvanaest, zatim se okrene, prijeđe onih trinaest kilometara što ga dijele od kuće i uzme još dvanaest čahura. Opet prijeđe trinaest kilometara i nađe se pred jarebicama koje su se i dalje gnijezdile na istom stablu. Na kraju ih sve ubije…“
A ovako priča jedan filozof iz osamnaestog stoljeća: „ ‘beskrajno dobro raspoloženje’, ‘unendliche Wohlgemutheit’. Nije to poruga, nije satira, nije sarkazam. Jedino s visina beskrajno dobrog raspoloženja možeš ispod sebe promatrati vječnu ljudsku glupost i smijati joj se.“
Jedan svjetski poznati pisac na gore izneseno filozofovo stajalište ističe: „Ali naš gospodar koji nas je izmislio natjerao me nekoć da ga proučavam ( gore navedenog filozofa iz osamnaestog stoljeća – op. M. J. ).“
Ima li i danas osoba koji proučavaju filozofe ili diktatore iz prošlih vremena? Koliko ih je? Ako ih ima, je li te osobe danas više proučavaju diktatore ili filozofe?