piše: Kitana Žižić
Divan je listopadski dan, dan prije pomicanja sata. Nadam se zadnjeg. Da se nisam neplanirano povrijedila, kao da se netko planirano povrijedi, još bih uživala u zapljuskivanju lica morskim kapima i jačanju vida očiju uprtih čas u obzor, čas u modru dubinu ispod tijela mog.
Ali moji planovi su poremećeni te tjednima nakon prisilnog mirovanja, pomalo se vraćam u uobičajenu svakodnevnicu. Željna blizine mora, najneposrednije koliko je moguće u danim uvjetima, krenuh u kupovinu zaobilaznim putem.
Prva stanica Žnjan, silazim prema ispražnjenim plažama i moru. Šetača je mnogo. Toliko je toplo da skidam lagani džemper i ostajem u majici kratkih rukava. Noge me nose po sjećanju na šetnje splitskim „lungo mare“ u nastajanju, sol u nosu i sunce na goloj koži bude nikad ugaslu čežnju za onim „što bi bilo da je bilo“. Ma nije da puno toga nije bilo, ali uvijek nešto bježi iz lanaca obuzdanih želja. Opire se želji za zaboravom, za zatomljivanjem osjećaja, koji su davno trebali biti eutanazirani.
Mislim na poznanicu koja me poziva u goste sljedeće proljeće. Tvrdi da je poznanstvo sa mnom ostavilo u njoj trag…Osjećam i sama da je tako ali ne znam zašto. Možda zbog onog pogleda u očima koji prepoznaje tuđu priču, kušnje znalački osluškuje i srčano podržava, jer u svima progovara sam život u svojoj iskričavosti, nepredvidivosti, nemogućnosti isklizavanja iz glavnog kolosijeka osobnog realiteta.
I u meni mnogo tragova ima, utabanih staza vjernih pratitelja kao i stopa u pijesku slučajnih namjernika, ali vjetar te stope kod mene ne briše. Začudna je moja sposobnost grljenja toliko divnih ljudi. A ovisno o mom raspoloženju na površinu svijesti izrone sjećanja. Neka me umire, druga razgale, treća probude nostalgiju, sve opet prema raspoloženju.
Danas pomalo tužna mislim na onu gore spomenutu. Mirandu koju sam vidjela u svojoj mladosti nekoliko puta jednog ljeta, Mirandu koju sam često pozdravljala u pismima upućenim tetki, Mirandu koju sam vidjela na doslovce dvije sekunde pri povratku iz posjeta obitelji prvog rođaka nakon više desetljeća.
Nastavak kontakta održavamo preko raznih mreža, koje mnogi ne vole, a neki više ne mogu zamisliti život bez njih. Ja stojim negdje u sredini i želim vjerovati u svoju umjerenost daleko od patološke ovisnosti o istima. Kad se duše prepoznaju, daljina ne umanjuje međusobne osjećaje bliskosti, već samo pojačava želju za novim susretom i nastavkom prijateljevanja bez obzira na način komunikacije.
Miranda je samo jednom istinski voljela i ostala bliska s odabranikom svog srca, premda je on osnovao obitelj i podiže svoju djecu s drugom ženom. Njih dvoje nisu bili u braku, ali su priželjkivali zajednički život. Imala je dvadeset i šest godina kad su vezu, dugu osam godina, konačno prekinuli. Nikad se nisu svađali bez valjanog razloga, a i tada bi brzo okončali razmiricu, ali kako nije uspijevala zatrudnjeti, preuzela je krivnju na sebe i hladne glave odlučila da je razlaz optimalno rješenje. Koliko god prosvjedovao nije popuštala, premda je i dalje bila zaljubljena. Ono što nije znala tada, shvatila je kasnije. Napravila je kobnu pogrešku, shvatit će u dolazećim godinama.
Nije ga uspijevala zaboraviti, iako je povremeno ulazila u više ili manje ozbiljne veze. Nakon dvije godine od prekida, udana prijateljica pozvala ju je na doček Nove godine s njima u hotelu Ambasador.
„Nisam raspoložena, a sve i da jesam ne želim vas ometati. Osjećala bih se kao uljez. Hoćeš da plešem s tvojim mužem naizmjenice?“
„Ma ne, ni govora. Zovem te rado i ne trebaš se osjećati kao višak. Naša kćer obožava ples, s njom ćeš imati savršenu tjelovježbu. Ma moraš malo iz kuće izaći, ne možeš samo samovati i izbjegavati susrete.“
Na koncu je pristala i sva dotjerana i mirisna našla se u svečanoj sali na drugom katu. Na katu ispod odzvanjalo je od glasne glazbe, doskočica i bučnih glasova vesele grupe Talijana. Znatiželja i malo žestice odvelo ju je na donji kat, jer se činilo da se dolje bolje zabavljaju. Djevojčici je sve bilo novo i prihvatljivo a i nije je ometala sramežljivost nedoraslih.
Mirandu mogu lako shvatiti, jer kad zasvira muzika, pogotovo u živo, noge mi odmah hvataju ritam i neodoljivo dižu sa stolice. Takva je bila i Miranda, u naponu snage, prepuna mješavine tuge i čežnje, dok se izvijala cijelim tijelom u narančastoj haljini, koja je isticala njenu figuru, a divno se ljubila s narančastim pramenovima u plamenoj kosi.
Jedan iz veselog društva im se priključio, a nakon pauze kad je orkestar zasvirao sentiš popeo se gore i zatražio je za ples. Stigla je i ponoć, čestitke su poljupcem i šampanjcem blagoslovljene, a on je zamolio da ga prime u društvo za njenim stolom. Rado su prihvatili zbog nje. Pokazao se ugodnim sugovornikom i zabavljačem, kavalirom u punom smislu te riječi, nenametljivim i duhovitim. Druženje se nastavilo u stanu Mirandinih prijatelja u Opatiji nedaleko od hotela.
U rane sate planirala je povratak autobusom, ali je šarmer ponudio prijevoz. Velikim sportskim modelom Ferrari crvene metalik boje kakav i pristoji vlasniku odijela po mjeri i najnovijoj modi. Nije bila ni nevina ni naivna te nije bilo razloga odbiti nuđenu ljubaznost. Kad ju je dovezao u punoj brzini do ulaznih vrata u dvorište njene kuće, izašla je i polako krenula prema stepeništu. On je parkirao i krenuo za njom. Otvorila je vrata i mahnuvši zatvorila mu ih pred nosom.
Poznanstvo se svejedno održalo, jer je uskoro iznajmio stan u njenoj blizini. Imponirao joj je izgledom i pažnjom, ali nije mu vjerovala. Nije se zaljubila. Kako je mnogo putovao i izbivao tjednima, znala je da nije jedina. Doduše, bavio se poslom koji je to od njega tražio. Njihova veza potrajala je ipak čak četiri godine. Još su se viđali dok jednog dana…
U salonu u kojem je radila često je u smjeni s njom bila Angela. Angela je bila ohola i razmažena supruga muškarca, koji ju je držao kao „kap vode na dlanu“. Svi su znali zašto, vjerojatno je i njoj bilo barem sumnjivo, ako ne znano, ali nije se htjela ili nije mogla odreći udobnog života na koji je navikla. Dovoljno je bilo zatvoriti oči. Sve što je trebala, imala je, nešto kao u tradicijama gdje muškarci imaju više žena, ali ne smiju nijednu zanemariti.
Ali to jutro, na prvi pogled kao i svako drugo radno jutro, bilo je jutro otrežnjenja. U salon je ušetala starija dotjerana gospođa, koja nije bila naručena ali je zamolila uslugu. Doputovala je iz Sarajeva na poziv jedne udruge održati prezentaciju svoga na daleko poznatog umijeća. Mirandi se učinila nekako poznatom. Predstavljanje je dalo odgovor.
Imala je svoju kolumnu u Sarajevskom tjedniku prije nemilih devedesetih godina i mnogima pomogla u njihovom jadu i potrebi. Poznata je bila širom Jugoslavije, a njezine članke Miranda je gutala.
Pranje i feniranje kose nije dugo trajalo, ali dovoljno da Mirandi potvrdi njene sumnje. Vidovnjakinja joj je rekla da čovjek s kojim se viđa nije dobar za nju.
Angeli je pak rekla:
„Onoliko koliko vi imate mušterija tijekom dana, vaš suprug zavede toliko žena.“
Vidovnjakinja otišla, Miranda se pomirila s činjenicama a Angeli je samo „pala kruna s glave“. „Dragom“ prsten nije vratila.
Miranda se prestala nadati novoj ljubavi, kao da joj je srce ostalo zamrznuto sredinom njenih dvadesetih. Jednom je istinski pokušala, rodila sina i razvela se. I dan danas raduje se sunčanim jutrima, kao i onima češćima kad kiša pljušti i njoj miriše na banane, ali najviše sinu, koji je njoj samoj u jesenjim godinama jedina i najveća ljubav.