Slavica Sarkotić
Jednog petka u rujnu
Dok se niz prozor slijevao
Sunčanih zraka slap
U kutu sobe pokraj ormara
Odmah uz biljku zelenu, bujnu
Ugledah majko tvoj stari štap
Stoji tu ostavljen već godinama
Upravo toliko koliko te nema
U kutu, sam, po strani posvema
Nijem kao da drijema
Ostali su za njim njegovi i tvoji puti
Nagnut nahero i prašinom posut
Kao srebrn san nebom prosut
Ne zamjera nikom ništa i samo šuti
U dan taj sunčan, topao i lijep
Dok ptice nebom spirale rišu
Na balkon iznijeh moje bluze
Da sunca se nadišu
Kao da je zlatan blještao je
Susjedne kuće crijep
A meni niz obraze skliznuše suze
4. rujna 2020.