piše: Miljenka Koštro
Čvrsto za ručicu držala je sedmogodišnju unučicu, kćerku od svoje kćerke, s imenom Ivana. Znatiželjnoj djevojčici pogled je sijevao na sve strane kako bi vidjela sve te nepoznate ljude s cvijećem i svijećama u rukama, dok je baka Iva gledala samo pravo kako bi prije stigle do groba njezina sina Ivana.
U desnoj ruci je nosila tri bijele ruže i svijeću, a lijevom držala unučicu koja je u lijevoj ruci imala bijelu ružu. O bakinu ramenu je visjela, stariji model, crna ženska torba. Iako je sunce grijalo i bilo je sparno bablje ljeto u ovom ranojesenskom danu, bila je u crnoj odjeći. Nosi je već više od dvadeset godina, a kako bi znala kazat, nosit će je do groba.
– Bako, čiji je ovo grob? Malena bi zastajkivala i poneko ime s mramornog spomenika uspjela pročitati, a kada bi primijetila ime Ivan kratko bi zastala.
– Zlato moje, tuđi, ali svačija smrt i tuga su slične, ili iste.
– Zašto je moj ujko Ivan umro tako mlad? Ovde je ukopano puno Ivana.
– Je, i iz našega sela tri koji su bili mlađi od trijest godina. Zlato moje, još si malešna, razumit ćeš kad naresteš. Nekad sam za ručicu držala njega, ko sad tebe. I on bi me tako zapitkiva. Ajde, nemoj vitrit okolo ko da si prvi put vidila groblje.
Na putu do Ivanova groba, koji je bio na kraj groblja, morale su proći cijelo groblje. Malena Ivana, u svojoj lepršavoj rozoj haljinici i cipelama iste boje, jedva je hvatala bakin korak koji je zaobilazio zapuštene grobove koji su bili u ravnini sa zemljom. Unuka ju je zasipala pitanjima, a ona bi tiho i kratko odgovarala.
Stigavši do Ivanova groba bijele ruže je stavila u crnu vazu protkanu nitima boje zlata, u kojoj je već bila voda. Iz džepa je izvadila upaljač i zapalila svijeću zatim je stavila uz onaj mramorni kamen s križem, na kojemu je ispisano Ivanovo ime i prezime, te godina rođenja i smrti, a ispod isti podaci za njegova oca koji je od moždane kapi preminuo dva mjeseca nakon njegove smrti.
– Pokoj vični daruj im Gospodine. Amen.
Nakon poduže molitve, uz glasan uzdah otele su joj se ove riječi. Ivani je pokušala objasniti kako je ujkina duša odletjela u Nebo. Radoznala djevojčica ju je i dalje zasipala pitanjima na koja je baka tiho odgovarala.
Nikada neće zaboraviti taj dan, u kolovozu, kada joj je strašna vijest odzvonila u ušima. Onesvijestila se. Zvali su hitnu pomoć. Završila je u bolnici i ostala tri dana. Sanirali su joj one vanjske ozljede, a one unutarnje su ostale.
Često bi pričala o njemu, svomu jedincu. Bio je veselo dijete. Volio je glumiti i pjevati. Kako je bio visok za lokalni klub je igrao košarku. Iz tašne je izvadila krunicu i bijelu pamučnu maramicu na kojoj je u jednom kutu izvezen cvijet crvene ruže. Sa čela je brisala znoj koji je navirao ispod kože, a maramicom je hvatala i suze koje su kapale jedna za drugom. Lice je zaklanjala od unučice želeći je poštedjeti ovih osjećaja koji su navirali. Iako mlada, unučica je zbrojila kako je njezin ujko, kojeg nije imala prilike upoznati živa, nego samo sa slike, živio samo dvadeset pet godina.
– Sine moj, ove bile ruže svaki dan sam zalivala suzama kako bi danas okitila tvoj grob. Eee, kako si mi bijo lip i vesejo, ali Bog te odluči uzet sebi.
Tiho je šaptala za sebe kako unučica ne bi mogla čuti i razumjeti njezine riječi. Ali, unučica je primijetila da baka plače i prišla joj bliže kako bi je svojim ručicama zagrlila oko vrata. Te male ručice donekle su zaustavile bakine suze, a malena je s osmjehom na licu primila poljubac u kosu. Nastavile su moliti pa su izmolile još koji Očenaš za duše svojih pokojnih. Baka naprijed, a unučica je pratila njezine riječi.
Poslije molitve prostrla je ručnik na koji, ako želi, unučica može sjesti. Koju minutu poslije, s ikebanom svježeg cvijeća u ruci i svijećom pridružila im se Ivanina mama, a njezin tata je, korak iza, u naručju nosio njezina mlađeg brata Ivana. Ivana i Ivan imena su dobili po pokojnom ujki Ivanu. Još dok su bili u majčinoj utrobi znalo se koje ime će im nadjenuti.
Oglasilo se zvono i svećenik je započeo misno slavlje. Odjeven u ljubičasto, pojačan mikrofonom, pustio je svoj izoštreni glas i pozvao ljude da priđu bliže kapeli. Baka Iva i njezini, ipak su odlučili ostati kod svoje grobnice. U propovijedi, poslije pročitanog Evanđelja po Mateju, okomio se na materijalizam i konzumerizam koji su zavladali ljudskim tijelom i dušom. Kratko se, kojom riječju takao svih pokojnika i Dušnoga dana. Pred kraj mise tri ministranta su obišla cijelo groblje kako bi sakupili više milodara. Ne može ni crkva živjeti od vjetra, neki prokomentiraše. Treba platiti struju, kupovati svijeće, cvijeće, održavati prostorije i stotine drugih troškova, čulo se otraga.
Dok je misa trajala, koji metar dalje od Ivine grobnice začuo se žamor. Htjeli ne htjeli, svi okolo su se okretali kako bi vidjeli što se to događa. Drama se odvijala između Grce, tako su ga zvali, i njegove žene Luce. Negodovao je jer mu je ona, jadnica, zaboravila ponijeti bocunčić s rakijom. Nikud se taj nije micao bez bocunčića u džepu, pa ni na groblje za Dušni dan. Ona ga je gurkala laktom da se smiri, ali on se još žešće raspalio. Primijetili su da su mnoge oči uprte u njih. Luca je pogled oborila zemlji, a Grce se malo sporije gasio. Dugo su u braku, ali nemaju djece pa je to, kao, razlog njegovog čestog pijanstva. Naravno, on je uvjeren da je do nje, ali, otići doktoru i provjeriti, kakvi. Iako je, sam Bog zna koliko puta, prenoćila u štali kada je on u elementu, ostala je uz njega.
– Bako šta je njima? Na koga on viče? Mala Ivana nije razumjela što se događa.
– Luda glava, sinko. Ne znam šta je gore, rodit, odgojit, imat pa izgubit, ili nikad ne imat. Mislila je na dijete.
Poluglasno je govorila kako je ovi okolo ne bi čuli. Okrenula je malenu prema kapelici iz koje je dopirao svećenikov glas kako ne bi gledala i slušala Grcine „bisere“ u kojima je bilo i prostačluka. Dala joj je sok u tetrapaku, onaj 0,20 od litra, kako bi joj misli okupirala nečim drugim. Drugi je iz torbe izvadila za malenog unuka. Zet i kćerka su je nagovarali da sjedne. Baka Iva imala je probleme s kukovima, pogotovo ako duže stoji na mjestu, pa kako je svećenik razvukao misu, malo je sjela na mramorni kamen na ploči grobnice.
– A što ne crkne da jadna žena zeru prodiše, čuo se muški glas kod susjedne grobnice.
– Neće grom u koprive, nadoveza se žena do njega. Riječ je o pijanom čovjeku.
Baka Iva djeci je iz torbe izvadila koju bombonu zamotanu u šareni papirić. Živjela je od mirovine koja joj je ostala od pokojnog muža. Nudili su joj pomoć iz Braniteljske udruge, ali ona to nije htjela. Uvijek je govorila kako je ta pomoć možda potrebitija nekomu tko ima djecu.
Nikakav reflektor, po pitanju pomoći nije željela uperiti u sebe. Svoju bol je nosila u tišini, daleko od buke i nekakvih interesa. Ona je znala i osjećala zašto je njezin sin Ivan obukao tu uniformu i otišao braniti Domovinu. Znala je da to nije učinio niti zbog materijalne koristi, niti zbog slave. Boljelo ju je što još nitko nije odgovarao za njegovu smrt, iako su još živi svjedoci koji bi rado dali iskaz o svemu što se i kako tog dana dogodilo. Govorila bi kako moli Boga za ubojicu u nadi da će se suočiti s istinom i olakšati; i sebi, i njoj.
– Istina bi ga oslobodila, a ovako živi u vatri laži, znala bi kazati.
Dok je svećenik misno slavlje privodio kraju, tihi obiteljski razgovor je započela znatiželjna Ivana.
– Bako, ti nećeš umrit ko ujko. Ako i umreš, onda ću ja donositi cviće i paliti sviće i tebi i didu i ujki. Neka ti moja mama oboji kosu, napravi frizuru i našminka te i onda ćeš bit mlada. Mogla bi ti dat i koju svoju suknju, ili aljinu da metneš remen i malo istakneš struk.
– Zlato moje pametno, ti i braco ste mi najbolja šminka. Neka ste mi živi i zdravi, lako je za me. Baka se nasmijala na ove riječi malene Ivane.
– Ja ću ujki i didu napisat pjesmicu, a ako i ti, bako umreš, onda ću i tebi, ali ti nećeš umrit, jelde. Misli su joj dolazile kao da ih vjetar nanosi. Cvrkutala je ispod smeđih uvojaka koji su joj padali niz leđa i preko ramena.
– Ako i umrem, živit ću u tvomu srcu i tamo će mi bit lipo.
– Mogu li i did i ti, i ujko živit u mom srcu?
– Moremo, moremo, ako ti to želiš.
– Želim, bako.
– Onda dobro. Sinko moj, dica izginila, a rat još traje, unutra u ljuckim dušan i glavan, samo drugim oružjem. Promrmljala je sama za sebe.
Tata i mama se složiše da je ista baka i nazvaše je bakinom mudricom. Sunce je jako grijalo pa joj je zarumenilo obraze. Žvakala je voćni bombon koji se topio u ustima. Božja ruka je miješala boje jeseni i ljeta u neku neodoljivu sliku.
Svećenik je izgovarao ono: Pođite u miru Božjem, a puk je odgovarao: Bogu hvala! Živi su napuštali groblje, a pokojni, okićeni cvijećem i plamenčićima svijeća, ostali snivati u tišini.