Miljenka Koštro
Da je moguće
Sva živa sjećanja
I ona lijepa, i ona druga
Razgrnuti na jedno mjesto
Bio bi to nepregledni sajam
Bezimenih sjećanja
Kojima smo beskrajem plovili, plovili
Kroz minule ljetopise
Da ih nije
Ni pjesme ne bi bilo
Dobro je dok izviru
I razlijevaju se mislima
Kao toplo mlijeko
Neka će završiti na dlanu stiha
A neka visoko u oblacima
Ne dao Bog
Da u nama zanijeme, umru sjećanja
Da po njima panu hladne sjene
Hodali bismo kao živi mrtvaci
I ne bismo znali da u njima
Stanuju; naš život
I naš Križni put